петак, 24. јун 2016.

Kada sam bila dečak

Negde pred kraj sedamdesetih, bila sam devojčica kratke, veoma kratke kose, mršava, mršavija od moje Dunje, iako u to, danas, nije lako poverovati . U okruženju braće, da bih ušla u orbitu bilo kakve igre, morala sam da se popnem na najvišu granu oraha, a boga mi i bele trešnje, da idem na krov po loptu, da skočim dole sa tog krova, da čitam stripove, da dedi donesem kantu vode od pet litara, naučila sam da precizno bacam trojke kada im fali treći za basket, pravila se da se ne gnušam petardi, oblačila majice sa koka-kola flašicama kao slikom, teksas bermude, i uopšte uzev izgledala sam tako,  kako je to lepo opisao pitanjem moj sin Danilo kada je video slike iz tog perioda  - " A zašto je mama bila dečak?"
    U to doba, dakle, kada sam imala nekih 7 ili 8 godina, na TV-u se prikazivala serija "Šalajko". E, ja sam izgledala kao Šalajko.  Za moju dušu bila je to preteška priča o dečaku koji kroz život prolazi sam, bez roditelja. Serije se maglovito sećam, ali jedna epizoda ostala mi je kao žig utisnuta u sećanje. U njoj je Šalajko najzad upoznao dobrog čoveka, usamljenog bivšeg rudara, koji ga uzima kod sebe i sa kojim počinje da živi, lovi ribu, prodaje suvenire... Bila sam presrećna jer Šalajko više nije bio sam! A onda je došao i šlag: zaljubio se! Devojčica se zvala Adrijana, i izgledala onako kako sam želela da izgledam ja, dakle, potpuno suprotno onome kako sam izgledala! Plava duga kosa, plave oči, bela bluza sa puf rukavima i vezom, jednodelni kupaći... i češljala se pola sata! Češljala se svesna da je on gleda i da je lepa. Ja moju kosu nisam češljala, ili bar ne duže od minuta, jer nije bilo potrebe. Treba li reći da Adrijana nije ni pogledala Šalajka? I da sam bila ljubomorna na nju, i zaljubljena u njega?  I da je stari prijatelj shvatio da će dečakova patnja biti veća ako ostanu na obali gde on prodaje suvenire a ona letuje? I da su otišli... I najzad, da je dobri rudar preminuo na kraju epizode od posledica svoje bolesti pluća. Plakala sam toliko da majka nije mogla da me smiri. I tada, a i sada, pitam se kako su mogli da prave takve serije nakon kojih deca plaču svaki put kada ih se sete.
Postoje  odlasci lekovitiji od ostanka. Iako nam ostanak izgleda nepojmljivo privlačniji. Svakome je potreban neki "rudar". Da prepozna, da nas odvoji, da nas odvede.
    Ja sam, ubrzo posle, uspela da se izborim da me više nikada, nikada ne šišaju. Mada se i dan- danas  ne češljam.  Ponekad zabacujem kosu i prstima prodjem kroz nju, ako me gleda neko vredan toga. Nosim bele bluze sa vezom i puf rukavima. Ne ignorišem ljubav onih koji me vole. I ličim na ženu. O da, iako je bilo  teško poverovati da će se to dogoditi.
    No ipak, i danas, baš kao i tada za Šalajkovim rudarem,  kada izgubim prijatelja - tugujem  dugo, dugo...

Нема коментара:

Постави коментар