недеља, 26. јул 2020.

Budala


                               


Đavo ima mnogo načina da se maskira, jedan od njih su reči, poštapalice, vremenom pretvorene u poslovice da su  „dobar i lud“ braća, a ništa manje u bratstvu - „pošten i glup“. Stavljanjem u bratski odnos osobina koje nikada ni u isti red rečenice ne bi mogle da stanu, poturena je viševekovna prevara koja se sa više ili manje uspeha, provlači generacijama, povremeno nestaje, pa onda isplivava  kao opravdanje, razlog, istina, poluistina, pretpostavka, i konačno model koji treba ili ne treba slediti, u zavisnosti od potrebe i trenutka.
Sa izvesnim zakašnjenjem, od kada je prvi put prikazan, a opet na sreću, pogledah ruski film „Budala“. Tema filma već je mnogo puta tretirana, što u književnosti što na filmu, uvek aktuelna i nikada do kraja dovedena do konačne istine, no gotovo nikada nismo dobili naslov koji tako eksplicitno i direktno sugeriše šta je i ko je glavni lik, a da nas sve na kraju ostavlja u potpunoj upitanosti da li je to baš tako, uključujući ono što smo u životu naučili, iskustvom prošli i na koncu odgledali u napetom filmu s brutalnim krajem koji objedinjuje sve to.
Elem, Dima Nikitin je po svemu običan mladi čovek, koji radi kao nadzornik majstora za održavanje i popravke u zgradama.  Živi skromno, u malom stanu sa majkom, ocem,  ženom i detetom, i često prisustvuje scenama u kojima majka napada već ostarelog oca kako ih je poštenjem i načinom razmišljanja i života unazadio za razliku od ljudi koje poznaju. Na identičan način  i u istom kalupu poštenja i integriteta koji nije spreman da trampi za bilo šta odrastao je i sin, ali to shvatamo kasnije. Jedne noći u ozloglašenoj zgradi, takozvanoj „spavaonici“, načičkanih stanova u kojima žive sve sami ljudi sa margine, socijalno problematični, pijanci, narkomani i društveno otpisani – pukne cev. Odlazeći na lice mesta Dima shvata da je problem mnogo veći od cevi, da je zgrada pukla i da će se izvesno srušiti, te da ljude treba hitno evakuisati jer su u pitanju sati. U dramatičnoj noći koja sledi, otkriva se korumpirani vrh vlasti grada spreman da zarad sopstvenih karijera žrtvuje ljude, mračni svet tajne policije, dok ceo tok prati strah, ivica smrti, dileme, priznanja, ispovesti i konačno žrtvovanje, u ovom slučaju sopstvene porodice kako bi pomogao ljudima. No, u poslednjoj sceni, sceni spašavanja ljudi koji potpuno bahati, nezahvalni i zapravo nesvesni  do besmisla svog položaja kao ni toga šta im se događa, mučki ubijaju svog spasioca i vraćaju se u zgradu koja će se izvezno svakog trenutka srušiti, dolazimo do ključnog pitanja ne samo filma već sveta u kome se nalazimo  – da li je dobar jednako budala? Da li je pošten isto što i lud? I kada su i zašto ta pitanja počela da se postavljaju stavljanjem znaka jednakosti između to dvoje?
Nisu to pitanja od juče, ali su možda danas aktuelnija nego ikada ili se bar tako čini u vremenu u kome je tlo pod nogama izmaknuto svemu što ne donosi korist, iako nije tajna da je korist pokretala svet napred niti da je novac gorivo napretka, no, nikada noge nisu mogle da sustignu telo. Prosto, priroda je tako udesila.


Da bi uspelo  izjednačavanje dobrote i gluposti najpre je bilo potrebno da korist preraste dobrotu i tako je obesmisli, a poštenje padne u senku novopodignutih vrednosti na čijem je čelu novac, nazvan najrazličitijim imenina kako bi ostao sakriven u svojoj golotinji. Ali kao što vidimo na primeru Dime Nikitinog, to nije dovoljno. Uprkos tome što sve vreme osećamo gađenje i mržnju prema korumpiranim moćnicima, tajnoj policiji i motivima koji ih pokreću u želji da sačuvaju sebe a žrtvuju nevine ljude ( koje nazivaju otpadom društva za kojim niko neće žaliti), on zapravo ne strada od njih. Tu je cela kvaka filma! I tu je tajna zašto se toliko potresamo oko ovog pitanja u sopstvenim protivrečnostima. Zašto? Zato što on strada od onih zbog kojih je u samo jednoj noći izgubio najpre posao, zbog kojih je umalo izgubio život i za čije je živote žrtvovao svoj mir i porodicu, a uprkos svemu nastavio da se bori da oni prežive. Oni su ti koji ga na kraju brutalno prebiju na smrt, linčom rulje koja ne zna šta radi. Imamo li paralelu stradanja? Pada li vam na pamet? Nikada, doslovno nikada ne bi znak jednakosti bio stavljen između dobrote i ludosti i poštenja i gluposti da je Dima stradao tokom noći, od korumpiranih, od plaćenih, od nepravednih, a da su pravednici bili spašeni. Bio bi heroj. Znak jednakosti poturen je onog trenutka kada su dobri počeli da stradaju od samih stradalnika, od onih naizgled dobrih i onih za koje su se borili. Kada su i dobrota i požrtvovanost i pamet obesmišljene, pale i kažnjene glupošću, neznanjem i nezahvalnošću žrtve. Onda, kada svakome postaje jasno da je put ispravan ali da je cena previsoka jer nikome nije važna. Jednima, jer upravo znaju i neće da je plate smatrajući je uzaludnom i na koncu ne žele da ispadnu budale a drugima jer uopšte ne znaju visinu cene koja se plaća.  To je ključni trenutak nastanka ove đavolske poslovice. Novi svet je uspostavio je vrednost čoveka po novoskrojenoj meri uspeha, gde je samo uspešan čovek vredan divljenja i egzistencije na kugli zemaljskoj. Ta mera uspeha isključivo je izmerena materijalnim bez trunke duhovnog i ljudskog a cena koja se bespogovorno i beskrupulozno plaća da se do takvog  uspeha dođe mera je divljenja umesto prezira. Da bi takav uspeh bio vaspostavljen, neophodno je da ga usvoje upravo oni za koje nije rezervisan ni vazduh da ga po pravu čoveka dišu. Kada oni aplaudiraju protiv sebe a krvnički dotuku ruku spasa nesvesni u svojoj potonulosti, siromaštvu, neobrazovanju i opštoj opatiji u kojoj se duboko nalaze. To je trenutak u kome se pitanje dobrote i poštenja nalazi u dubokom bunaru iz koga se svetlost jedva nazire. Za njihovo isplivavanje je potrebno da taj bunar neko opet otkrije kao zlatni kladenac vrednosti i povuče ih na površinu gde im je mesto.   Jer, postoje vremena u kojima nastaju heroji i ona druga u kojima je svako herojstvo upitno kao neisplativo. Istini za volju, takav defetizam u dobroti, herojstvu i poštenju nije nešto što nastaje preko noći. Njega gaje i neguju upravo oni koji su uvek imali opravdanje za svoje udobne pozicije, za svoja mesta, život i kukavičluk i u vremenima nakon oluja opravdavali svoje stavove naknadnom pameću preživelih u svakom smislu. Kolektivnom i individualnom. Da su se oni pitali Dime Nikitina ne bi bilo. Da su se oni, recimo, pitali Termopila ili Kosovskog boja nikada ne bi bilo. Ali oni se nisu pitali. I zato na polju leži trista čempresa kao trista Spartanaca. I danas sija Gračanica. I svet na ledjima drže Nikitini što pitanja s početka priče sebi nikada ne postavljaju - jer znaju odgovor.
Miljena Drndar