понедељак, 7. децембар 2015.

Rodjendanska čestitka

Noć i jutro mog 25. rođendana bilo je nekako sasvim nalik ovoj noći i jutarnjoj izmaglici koju gledam sada, iako kilometrima daleko, da bi neko pomislio da ta neba nikada ne mogu biti ista. Ipak, sve je tako slično, da ne nalazim drugi razlog zašto bih se baš toga u ovo doba setila. Osim onog da je sada tačno dvadeset godina od tada i noć uoči rodjendana.
Imala sam nepopravljivu naviku da učim noću, severac je nanosio orahove grane do prozora i sablasno ga grebao, a soba lebdela u tihoj izmaglici Radio Beograda koji me je tačno u 01h  uz Zlatka Manojlovića i "Jednoj ženi"  uveravao da sunovrat svetova nije tako blizu kako mi se činilo tih dana.
Noćas ne učim, "Jednoj ženi" sam pustila sama, fale jedino orahove grane i severac.
Kuća je spavala snom spokoja. Otišla sam do kuhinje, dohvatila euro krem i uzela jedno dve tri supene kašike, oni koji to rade razumeće, onima koji ne rade neću moći da objasnim, pa neka taj detalj ostane ilustracija razloga zbog čega sam otišla u kupatilo da operem zube. Zalepljena na ogledalu, čekala me je poruka. Poruka koju je trebalo da vidim kada ujutru ustanem. Ali, eto, ja je zbog euro krema videh u sred noći. Na kockastom papiru, onom iz sveske za matematiku, pisana hemijskom olovkom, rukopisom kaji je oduvek zahtevao vežbu u nižim razredima pisalo je :"Draga sestro, kako je  situacija u zemlji a time i u našoj kući veoma zajebana, to ti ja za rođendan poklanjam da nedelju dana radim sve tvoje poslove, kako u kući tako i van nje kao i sve što mi kažeš. Srećan ti rođendan, ljubi te tvoj brat".
Smejala sam se. Pitala ga gde se toga setio?! Pokazivala papir sutradan društvu pozvanom na rodjendan, i svi su se smejali.
Danas znam: bio je to smeh kojim smo na sitne komade razbijali tugu, mrvili tragove naših nesigurnosti, preskakali provalije nemanja, duvali vetar hrabrosti u jedra naših ranjenih srca. Bio je to smeh kojim smo se štitili, kojim smo se čuvali u teškim danima gubitka. Ponekad tako teškim da se pitam jesmo li bili živi. Činilo nam se - žive ne može toliko da boli. Oslanjali smo se na taj smeh kao posustali ratnici na puške.
Danas se tome više ne smejem. I kada se ovoga setim, kamenom kuglom u grlu drzim suze da ne poteku. Pa ipak, ponekad, kugla se pomeri i poteku. I opet znam da će i ove suze kao i onaj smeh proći. I da se možemo štititi , čuvati i hrabriti i suzama kao i smehom.
Da završim smehom, reći ću da je posle trećeg dana, moj brat Milan izjavio:"Miljena, da sam znao da će biti ovako - zadužio bih se da ti nešto kupim"
Taj poklon čuvam i danas.