четвртак, 2. април 2015.

Cinque Terre - proleće boje sladoleda

 Na pitanja puno prijatelja gde sam to tačno bila i zašto baš tu, šta tu ima i kako je bilo, nisam imala odgovor baš potpuno jasan i jednostavan, jer ono što se često od putovanja očekuje ovde na prvi pogled izostaje. Kažem - prvi pogled.
                                                                     Riomađore

 Ako ste se nameračili na put sa ciljem da vidite muzeje krcate čuvenim slikama, crkve i gradjevine arhitekata svetskih imena, steknete velika saznanja, stanete na široke trgove i bulevare zvučnih imena, bacite novčić u fontanu koja je statirala u filmu, popnete se na kulu prepoznatljivu čak i potpunom nepoznavaocu geografije i gradova, ako vam putovanje podrazumeva ludi noćni provod, varijete igračice, pabove i žurke, ako ne možete bez tržnih centara i šopinga, ako ste željni iskopina iz doba rimljana, neolita i jure - onda ne idite u Cinque Terre. I napustite dalje čitanje jer ništa od toga ovde nema.
                                                              Pogled na Vernacu

 Ako volite sjaj i raskoš u svom prvobitnom, istinskom i iskonskom obliku, pred kojima se osećate uklopljeno i sraslo a ne jadno i malo gledajuci ih - na pravom ste mestu. Govorim o onoj vrsti sjaja i raskoši koju može da ponudi samo potpuno jedinstvo čoveka, kamena i mora, života ljudi koji su mu se prilagodili zidajući svoje domove na liticama kao staništa ptica, ne oštećujući ni za milimetar prirodu u kojoj su se našli. Svih pet srednjevekovnih sela (uglavnom sva su nastala tokom XII veka) Nacionalnog parka Cinque Terre (Pet zemalja) napravljena su u baš tako - uklesano u useke i litice duž potoka bistre pijaće vode koja se slivala sa planina, a po kojima su i dobijala imena: od juga prema severu - Riomađore, Manarola, Kornilja, Vernaca, Monteroso del Mar.  Da te kuće, nalik na kockice šećera poredjane jedna na drugu nisu obojene u pastelne boje sladoleda (vrste sladoleda zamislite sami!) već da su boje kamena- verujem da se selo ne bi ni videlo. Toliko je sraslo sa okolinom. No, boje su tu, eksplodiraju na sve strane: sa fasada, vrata i prozora, sa limunova i narandži iz svake male bašte koja se mogla udenuti izmedju kuća, sa saksija i cveća u njemu, sa čamaca u luci, sa mora i neba, sa gajbi voća i povrća ispred malih radnji, sa vinograda, voćnjaka i povrtnjaka posadjenih na mukotrpno pravljenim "terasama" svuda iznad i okolo sela i na putevima izmedju na strminama i liticama ka moru.

Takav odnos ljudi prema mestu na kome žive, sklad i želja za očuvanjem postojećeg rezultirala je proglašavanjem ovog Nacionalnog parka UNESCO-vom kulturnom baštinom.

   Zašto sam ovde došla? Zašto se ovde dolazi?
   Ovde se dolazi jer je ovde vreme stalo. Ukopalo se u protekle vekove i ne mrda. I ako hoćeš da živiš a da ti se čini kako ne protiču dani - dođeš ovde.  Pa posle ne znaš koliko je vremena prošlo...
   Ovde se dolazi da šetaš uskim ulicama izmedju kuća, polako, bez posebnog cilja, bez ikakvog cilja zapravo, da sediš na klupi na trgiću u Riomađore dok u crkvi traje služba, zapališ sveću, da se stopiš sa ljudima kada se završi, da tvoja deca trče sa njihovom, da se spustiš do male luke, gledaš kako sredjuju čamce, pomogneš ako ti dozvole, sačekaš ribare, (u Manaroli čamce izvlače kukom na gore), raduješ se njihovom ulovu, udišeš miris mora i sveze ribe u sumrak, sedneš na obalu i dižeš noge kada naidje veliki talas da ti ne pokvasi patike (ili da ti pokvasi noge ako je leto), da se voziš vozom od sela do sela, izadješ, jedeš na ulici picu, pržene lignje u fišeku i kolače iz pekare ako nemaš puno para, ili jedeš u restoranu na vrhu litice ako para imaš, ili ne jedeš uopšte ako si se najeo lepote (da, i to je moguće, ograničeno vreme doduše),  pa onda nazad, istim vozom, kroz tunele.
                                               Podizanje ribarskog čamca iz mora


Ovde se dolazi  da se popneš na kulu iznad Vernace i gledaš pučinu, da se izuješ čak i u martu i potrčiš plažom u Monterosu, da sačekaš bar tri prva maratonca u lokalnoj trci, naravno i aplaudiraš. Ovde se dolazi da zamišljaš da onaj gornji izlaz koji ima svaka kuća nije služio samo u slučaju nužde, (svaka kuća izlazi na dve ulice- donju gde je glavni ulaz koji se  strmim stepenicam  penje na sprat gde je zapravo stan, a onda iz stana izlazi na gornju ulicu koja je u nivou stana), da je služio tajnama koje ti šapuću pukotine u zidu pored, da ispod sedamstogodišnjeg svoda pomisliš na noć, gusare i strah, da se ujutru probudiš u tišini po kojoj diskretno tupkaju stopala po pločniku ispod prozora.

 Ovde se dolazi da ti je limun na dohvat ruke, da ubereš njegov list sa drveta, protrljaš ga medju prstima i mirišeš na mediteran, da obučeš nešto lepo što inače ne bi jer ovde možeš da zamislih šta god želiš da budeš, da obučeš nešto sasvim obično i svakodnevno što inače ne bi i ništa ne misliš,  da dobiješ upalu mišića uz stepenice do vidikovca, da ti pogled odatle vidi još dva sela na liticama golim okom. Ovde se dolazi da vidiš kako se mukotrpno radi, kako se na strminama iznad i okolo sela stvaraju vinogradi, bašte i povrtnjaci na "terasama", kako se u zrnu zarobi sunce i dobije vino, kako se voli svoja zemlja, zemlja i more od koga se živi.
Ovde se dolazi da se bude.
                                                                  Manarola
 
Ah, da! Ovde se dolazi jer su blizu Piza i Portofino...
U jednom je čuveni krivi toranj, u ovom drugom, mondenskom mestu  su zvezde Holivuda, lepota, i raskoš neke malo drugačije vrste. Ali, rekoh na početku da napusti dalje čitanje onaj ko očekuje tu priču... Tako da... o tome drugi put.


                               

Нема коментара:

Постави коментар