четвртак, 7. септембар 2017.

Usud je delio široko na dan kada sam ugledala ovaj svet...


Usud je delio široko na dan kada sam ugledala ovaj svet.
Bila sam najlepša. Jednostavno, bilo je tako. Iz skromnosti kojoj nikada nisam bila sklona, mogu
da kažem i nešto drugo, ali ja sam od onih koji ne drže da je to vrlina. Od kako znam za sebe, od
kada sam krenula u društvo sa decom, u školu, na fakultet, uvek sam nekako u okruženju bila najlepša. Plava kosa, plave oči, nežan mio lik, mlađa sestra Grejs Keli rekli bi. Klasična lepota, ona što je svi primete odmah, ona što se ne dovodi u pitanje je li ili nije. O svemu ostalom kod mene – moglo je da se raspravlja. O lepoti ne.


I bilo je lepo sve što je uz taj bogomdani dar i urođenu maznost išlo. Kada na to dodam svojevoljan i tvrdoglav karakter – dobijem svoj skelet bez mesa. Retko su mi odbijali želje i retko se događalo da mi ne popuste. Roditelji, familija, vaspitačice, nastavnici, prijatelji, a kasnije i dečko.
Kažem dečko a ne momci, jer je bio samo jedan.
Nikola! Niko ga nije voleo osim mene, ali sam smatrala da je to što ga ja volim dovoljno. Nisam uviđala prednosti ljubavi prema meni, pa time ni nedostatke antagonizma prema njemu.
Na zidu njegove sobe bile su napisane reči Džima Morisona: „Svi tvrde da postoji jedan svet. Ja tvrdim da postoje dva. Jedan je moj, drugi delite kako hoćete“. Bila sam odušvljena tom rečnicom
i takvim žvotnim motom mog divnog momka koji ima svoj svet i mene u njemu. Bio je sasvim svoj,
lud, razmažen, sebičan i prepotentan, ali mene je obožvao. Trošio je i pio prilično, putovao i provodio
se puno. Radio je uglavnom šta je hteo i u tome smo bili gotovo isti, sve do trenutka kada je on, takav,
mene pretvorio u umiljato jagnje srećno da kraj sebe ima pastira koji ga obožva. Pojma nemam kako se to i kada tačo dogodilo, ali to sada više i nije važo. Livade tih sećnja davno sam napustila
i zaboravila…
Tek, na drugoj godini mojih studija neplanirano nam je došla Tamara. Rodila sam je lako, i bila je
čarobna moja devojčica. Bila sam presrećna jer je došla i jer smo svi zajedno. Presrećna uprkos tome što mi više nije bilo povratka kući. Ni pomoći koja bi od nje došla. Uprkos očevom infarktu. Uprkos majčnim molbama da ga ostavim i sa detetom dođem sama kući. Da će mi kupiti stan ako ga ostavim. I auto. Da će je oni čuvati da se ne mučim
samo da dovršim započetu medicinu. Nisam htela.
Bila sam presrećna. Presrećna jer sam živela kako sam ja htela. Ali moju sreću Nikola je delio samo na rečima. Bila sam jagnje koje je obožavao, ali on više nije ličio na dobrog pastira koji ga čuva, sa kojim priča i sa kojim se igra. I Tamara je bila samo jagnje više u stadu. Naš pastir je nastavio da pije, putuje i da se provodi, kao da nas nema. Ostao je sasvim isti, lud, sebičan i prepotentan, ali meni to više nije bilo smešno. Jer me je isključivalo. Jer sam bila svakim danom sve više sama. Satiralo me je vreme provedeno u kući, među pelenama i flašicama, bez podrške, bez zajedničkog obroka, i sve više bez nežnog dodira. Tamara je bila jedina svetlost u tom mraku u koji sam neočekivano upala kao u bunar. Ljubav je uspevala da vuče moj život kao lokomotiva tešku i dugu kompoziciju kroz planinske masive. Vukla je dokazujući nedokazivo, koprcajući se da sačuva još ono malo ponosa kada vidi da je promašila kolosek. Nazad nekako nije moglo, a za napred je nedostajalo uglja u toj lokomotivi. Ljubav je, dakle, teglila teret koji je počeo da se rasipa iz umornih ruku, sve dok više nije ostalo ništa.
Ljubav je samo mutila vodu i činila da ne vidim ono što su svi oko mene videli mnogo pre. Da sam
 ja, razmažena jedinica, odabrala razmaženog sina jedinca, sebičnog i svojeglavog. Da će mi se život
svoditi na čekanje njegovih dolazaka iz provoda, sa putovanja i sopstvenog sveta mašte. Da ću odgajati dete bez oca, kraj živoga oca. Sama i sve više mrtva.
U sadržajno praznim danima jedino krcatim svađama i prekorima, mojim prebacivanjima injegovim nonšalantnim odbranama u kojima sam i sama sebi sve više ličila na vešticu a on na nedužnog

Petra Pana, gong u glavi odzvonio je kada shvatih gde je moje mesto u tom svetu, u njegovom svetu za koje sam verovala da je nezamenljivo. Morisonova rečenica sa njegovog zida dobila je pravi smisao. Njegov svet je bio samo njegov, poražena shvatih da u njemu nikada nisam ni bila, ja sam upala u ovaj drugi koji smo mogli da delimo kako hoćemo.
Misao sa zida više nije bila tako divna. Bila je odjednom grozna. Ljubav je sve zamagljivala. Ravnodušnost je došla kao otrežnjenje. Mržnja je pojednostavila stvari do najprostijih činilaca. Više nisam razmišljala. Mrzela sam ga mnogo više nego što sam ga ikada volela. Meseci čekanja
da se sve sredi, pokušaji da budem žena i on muž propali su davno, izmorena sopstvenim porazom, bez traženja opravdanja za sebe, iz želje da oseti kako mi je svih ovih meseci bilo, iz čiste pakosti,
 iz umora, iz prezira prema životu koji sam vodila, tresnuh mu dete na sred kafanskog stola. Moja prava priroda pronašla je negde svoj put. Izbila napolje vrela i grozna i žigosala me za navek. Stradala je Tamara. To nevino mače majkino, odneto pred Nikolu i tresnuto posred kafanskog stola u „Liježu“, kao osveta za moj propali izbor. Moje sunce, Koje u svojoj mržji počeh svakim danom sve više da osećm kao teret, kao balast i kaznu. Oko mene nije bilo nikoga da me posavetuje, ili spreči, ali prava istina je da nikoga ne bih ni poslušala. Dok sam se osvestila i razabrala trajne posledice svog suludog postupka, Tamara je bila sa njim i njegovim roditeljima. A ja… ja sam… mogla da je
vidim… i nosim teret svoje gluposti čtavog žvota.
 
Zato je Sonja dobila ljubavi za dvoje. Zato je Sonja bila sve moje.
Ali, pukotina nasred srca zjapila je svaki put kada bih se usudila da u nju pogledam. Nemoćna da je
sastavim, preširoka da je preskočim. Duboka taman toliko da boli.
Odlomak iz romana "Dva i dva su pet" - Miljena Minja Drndar

среда, 31. мај 2017.

Imala je sreće...


 
Imala je sreće“, „Jadna joj sreća“, „Lepa žena uvek ima sreće“, „Eee, ne bila joj ja u koži“, „Upala joj sekira u med“… – tako su svi govorili. Znam da su tako govorili. Ali mene nije bilo briga. Bili su u pravu. Šta god da su govorili.

Vukšina Ognjenovića upoznala sam kada sam se vratila na studije. Dovršavala sam ih tamo gde sam stala, kao da mi se ništa nije dogodilo, kao da sam bila na letovanju, kao da to nije bio moj život. Sve prethodnih godina izgledalo je kao magnovenje, kao neki san za koji nisam sigurna kako sam ga sanjala. Danas znam da tako nešto može samo mlada, luda i povređena žena. Pri tom još i sebična, jer takva sam bila. Beg od sebe nikada mi nije uspeo, kao što uostalom nikada nikome nije, ali sam naučila da živim sa takvom sobom, čvrsto radeći na tome da napravim pomake koji će učiniti da ne budem baš sasvim – ja. Da postanem bolja. To je bila moja najveća borba. I uspeh.

Vukašin je bio san. San svih studentkinja, mladih doktorki i sestara u bolnici.

On je izabrao mene. Studentkinje, doktorke i sestre ubrzo su mi oprostile. Njegovi roditelji nisu. Sve do smrti. Ali ne njihove.

Zavoleo me je odmah, snažno, strasno i beskompromisno. Ništa neobično nisam videla u tome, pre bi me začudilo da nije. Mnogo godina kasnije, uspela sam da vidim sebe tuđim očima koje su me tada gledale. Izgledala sam kao mnogo loša partija za brak.

Kada me je odveo na upoznavanje sa roditeljima, nisam ni sanjala na šta ću naići. Ali, eto, odmah sam saznala kako izgledaju roditelji nezadovoljni izborom svoga sina. Popravnog za snaju nije bilo, bio im je kraj tri kćeri, jedini sin. Zetovima su, međutim, bili su zadovoljni.

Setih se da ni Nikolini roditelji nisu bili oduševljeni brakom kada smo ga onako mladi sklapali, ali razlozi za to su bili sasvim druge prirode, a kasnije shvatih – i sasvim opravdani. Čak ni kada sam Tamaru ostavila nisu me okrivili. Nisu me prezirali, nisu imali ništa protiv mene lično. Kao uostalom ni moji, i oni su u panici gledali dve nezrele osobe koje neće uspeti. I koje na kraju i nisu uspele. Bili su u pravu, pokazalo je vreme.

Ovo je bilo drugačije. Vukašinovi me nisu voleli.

Doveo me je kao retku rajsku pticu koju treba stalno držati oko ramena, struka, za ruku, prst makar, da ne odleti. Gledao me kao što slikar gleda sliku koju svi žele da kupe, a koju nikome neće prodati po cenu umiranja od gladi. Očekivao da me dožive isto kao on. Da me zavole isto tako, ili bar primete deo te moje posebnosti koju je on video. Ali nisu me doživeli ni približno kao on, niti su išta posebno na meni primetili. Ni mali, najmanji delić. Bio je to udar o zemlju. Tresak o zid u punoj brzini. Za njega. Ja sam ostala mrtva hladna.

O, ne, nisam ja bila od kamenja. Kamenje je ipak bilo njihovo prirodno okruženje, ne bih im to oduzimala ni za šta na svetu. Ja sam želela da im se dopadnem. Došla sam sasvim… pa… kako bih to nazvala… fina i pokorna buduća snaja. Moji su već upoznali Vukašina, i mada to nisu preterano pokazivali, jer oni nikada nikome ništa nisu preterano pokazivali, jako im se dopao. Videli su u njemu ono vaspitanje, obrazovanje, bezuslovnu ljubav kojom me je obasipao, a pre svega stabilnost koje je Nikola kada smo se venčavali pa sve do danas, bio u potpunosti lišen. I mada se Nikole nisu više plašili, plašili su se mojih pogrešnih izbora, i mog mogućeg povratka svemu tome zbog Tamare koju više nisam mogla da istrgnem nazad. Majka je, dakle, zadovoljna pravcem kretanja stvari u mom životu, dala sve od sebe da i ja najzad uđem u kolosek „devojke od reda“, kada već potičem iz takve kuće. Kada je saznala da idem da se upoznajem, kupila je duvan i ručno rađenu muštiklu za Vukašinovog oca, kilogram kafe, bombonjeru, i najlepši buket cveća za majku, sve to upakovano tako da je moglo pred predsednika. Saznavši da su tamo i deca od sestara, za svako je spremila mali paketić sa slatkišima. Ja verovatno ne bih ništa od toga nosila, smatrajući izlišnim i demode, ali ganuta starinskom vrstom pažnje i poštovanja koju je Vukašin ukazivao mojim roditeljima, pristadoh da sve to ponesem bez reči negodovanja.

Primili su te poklone teška srca. Kao što su teška srca primali sve od mene. Nisu umeli to da sakriju, a kad bolje razmislim, i zašto bi. Odmah smo znali na čemu smo. Za svoga sina doktora, najboljeg studenta pred kojim je ležala blistava karijera, svoga visokog, lepog, jedinog sina za koga su se tako žrtvovali da jedini od dece studira, da sve ima, koji je „samo prstom da pokaže mogao da bira koju hoće“, želeli su nešto bolje od razvedene žene koja je rođeno dete ostavila ocu. Ooooo, da su samo znali još i to da sam ga tresnula po sred kafane!

Pitali su se kako je moguće da tako pametan čovek napravi takvu grešku birajući mene, šta ja to imam što nema Dragana Ristova, Mila Vojova, Dragica Perova… i ostala reka devojaka koja je tekla ustima familije i poznanika, ali sve to uzalud. Vukašin se tome smejao, a brana toj bujici stavljena je neopozivom odlukom da se burma stavi na moj prst. Kada su to čuli, u kući je bio muk, baš kako priliči kada se sahranjuje neko. A sahranjivala se nada da se to neće dogoditi.

Meni je, naravno, bilo sasvim nejasno zašto je sve tako i pitala sam se šta sam im skrivila. Videla sam sebe kao savršenu ženu, obrazovanu, lepu, iz dobre i imućne porodice. Nisam mogla da verujem da im se nešto ne dopada. Na pamet mi nije palo da me iko vidi kao razvedenu ženu sa detetom koje je (da stvar bude crnja) ostavila ocu! Zagonetka se rasplitala vremenom…

U godinama koje su sledile ništa se nije pomeralo sa tačke na kojoj je bilo. Nismo odlazili često, ali kada bismo otišli, bilo mi je jasno da se nisam popela na lestvici obožavanja. Razgovori su nam se svodili na minimum neophodnog, ali ne bih mogla da ulovim nijednu reč koja bi me direktno uvredila. Vukašinova majka ih je vodila sa umešnošću venecijanskog poslanika. Da nije bilo razgovora koje je vodila sa Vukašinom, njegovim sestrama, decom familijom i komšijama, opušteno, srdačno, nasmejano i sa puno topline, verovala bih da je odrasla u hladnoj palati, školovana za diplomatu. Uvek bi me ponudili da jedem i pijem, ni na jedno pitanje nisam ostala bez odgovora, ma kako štur bio, a uvek bi pitali i za zdravlje mojih roditelja. Odbijali bi svaku pomoć koju bih im ponudila u kući. Sestre su nakon nekog vremena kapitulirale, zbog ljubavi prema „Bati“, zvale su me telefonom kao i ja njih, ali pred majkom su je tu i tamo štedele izliva razgovora i ljubaznosti sa mnom.

Ni kada se Sonja rodila nisam postala poželjnija. Nju su obožavali, i trudili se da to pokažu na svakom koraku. Voleli su je svi, i ličila je na sve njih, pitala sam se dok sam ih slušala da li sam je ja uopšte rodila. Prisutnost njihovog lika na njoj istican je taman toliko koliko i odsustvo bilo čega mog, da sam se slatko smejala. Jer je svima osim njima bilo je jasno, da je osim smeđe kose, Sonja naprosto bila ista ja. I Sonjin karakter procenjivan je od trećeg meseca života, i sve osobine bile su takođe na njih. Bila je na Ognjenoviće i Daniloviće, čak i na dalje loze po babama i dedama, ali na mene tj. Pavloviće – nikako! Kakav je to paničan strah od mogućnosti nasleđivanja mojih gena bio!

Ja sam se sasvim privikla na svoj položaj, radovalo me je da bar tako neštedimice vole svoje unuče, pa makar bilo i od mene. Kada čuh iz kuhinje svoju svekrvu, baba Joku, kako tiho komšinici objašnjava da se pomirila sa sudbinom rečima „A šta ćemo, rodila nam unuče“, bilo mi je nekako i žao. I sebe i njih. I od tada mi posta baš mučan svaki dolazak. Ne zato jer nisam mogla da izdržim. Ne. Već zato jer su oni mene „izdržavali“. „Izdržavali su nekako“ moje prisustvo jer sam im rodila unuče! A meni je bilo nebitno, sasvim nevažno. Vukašin je bio jedina prava žrtva takvog rascepljenog odnosa. Neispunjenih očekivanja, razočaran njima, uveren da je zbog njihovog ponašanja on kriv meni.

 Vukašinovi sestrići bili su jedina bića koja su mi se poradovala, od prvoga dana i tako je ostalo do današnjih. Ujna je za njih bila i ostala carica. Lepa carica koja igra sa njima karte, pravi im frizure, vodi ih na kolače i bioskop i kupi šta god požele kada dođu u Beograd. Ta činjenca je, međutim, moj položaj pogoršavala, jer je Vukašin to isticao kad god je mogao. Koliko me deca obožavaju! I da im sve ugađam i činim. A onda je doleteo šamar. Dugo čekan da bude opaljen. Taj šamar bio je namenjen meni, ali ošinuo je i zaboleo njega.

– O, znamo, ona je poznata po tome – rekla je majka.

– Po čemu, majko? – upitao je, ali mislim da se u trenu pokajao.

– Po tome što voli đecu – rekla je nevino. Baš kao da tako misli. Ali svi smo znali šta misli. Da je ova strela bila umočena u najjači otrov pre nego što je odapeta. Osmeh mu je spao s lica. Ko bi imao odgovor na ovako mudru rečenicu?

Ni reč mi nije rekao kad sledeći put, i gotovo nikada više, nisam želela da krenem sa njim. Bio je to šamar koji me je oslobodio muka.

Nisam odlazila, nisu ni oni više od jednom godišnje dolazili kod nas, iako bih ih ja tom prilikom sasvim srdačno i naprosto neverovatno ljubazno dočekivala, ali njima bi tada od moje ljubaznosti bilo još neprijatnije. Godine su nam prolazile u ćutanju i nemoj netrpeljivosti, a da smo bili pametniji, da smo umeli da otvorimo srca jedni drugima, moglo je sve drugačije i lepše. Možda je zagrljaj baba Joke mogao da dođe mnogo ranije od onog kraj Vukašinovog odra. A možda ni ja nisam umela…

Nesreća je došla da pokaže kako je sve što smo jedni drugima činili bilo tako nepotrebno. Da smo se trošili na sporedne, trivijalne i pogrešne stvari. Da se nismo trudili ni razmišljali čak kako da jedni drugima ulepšamo i olakšamo život. Vukašinova pogibija nas je zatekla nespremne, ali verujem da smrt još nikada nikoga nije zatekla spremnog, iako sam čula više puta da su je neki očekivali. Ako sam ikada osetila tako strahovit fizički bol a da mi ništa nije dotaklo telo, bilo je to u času kada su mi javili da je auto kojim je Vukašin išao u Zagreb na simpozijum udario u kamion i da je teško povređen. Znala sam da nije povređen, da se tako saopštava vest da se najbliži pripremi na konačni ishod. Pitala sam samo je li gotovo, a ćutanje koje je usledilo bilo mi je odgovor.

Tonulo je sve u meni, tonula sam ja, ali nikada nisam volela da se ma čija smrt opisuje patnjom živih. Bila sam devojčica kada je tetka Ema na tečinoj sahrani neprekidno ponavljala pitanje „Kako ću sada ja?“. Činilo mi se tako neprikladno i glupo što se to pita. Kasnije sam ustanovila da ljudi mahom na sahranama žale sebe, i pitaju se kako će dalje. I kada se meni dogodilo, koliko god mi bilo teško, i koliko god sam se u sebi baš to pitala, to isto su se pitale tolike žene pre mene, kako ću dalje, šta ću sama sa detetom, bez ljubavi, podrške zauvek izgubljene, naglas nisam izgovorila nijednu reč kojom bih žalila sebe. Bila sam kao stena, osim suza koje su tekle, iz mene nije izašla nijedna reč. Sahranu sam stoički organizovala, i sve koji su dolazili i prolazili primila sa snagom partizanke komesara. Možda bih svoju snagu mogla da uporedim i sa nekim drugim, ali mene su kao dete naučili da su partizanke bile najhrabrije.

Sonju sam tešila snagom majke koja će je zauvek štititi.

Prvi zagrljaj od baba Joke, nespretan i kratak ali iskren, dobih na rastanku, kada su kretali kući. Slutila sam da sam je iznenadila. Držanjem. Jačinom. Ljubavlju koju je tek sada primetila. Bio je to zagrljaj namenjen Vukašinu. Zar je morao da pogine da bih ga dobila?

Zvali su me skoro svake nedelje, a i ja njih. Posećivala sam ih svakoga meseca, donosila im sve što im treba, i satima bismo razgovarali. Slušala sam priče, dovoljne da neko sklon književnosti napiše pet povećih romana. O familiji, kako ovoj ovde tako onoj u Crnoj Gori znala sam sada više nego moj pokojni muž i njegove sestre zajedno, svi koje sam sretala odjednom su bili potpuno drugačiji, kao da je došla neka nova žena, a ne ona ista koju su gledali s podozrenjem solidarne familije. Nikome ništa nisam zamerala. Zarekla sam se da ni minut svog života više neću potrošiti zamerajući bilo kome bilo šta.

Na zgražavanje svojih roditelja prodala sam kuću na Korčuli i kupila stan u staroj kući u Herceg Novom. Da pobegnem od uspomena sa mesta koje više nikada neće biti isto bez njega. Da se približim Vukašinovim željama koje nismo ispunili. Za ostatak para uzela stan u Beogradu.

 Leti je, kada ja nisam bila tamo, sa Sonjom u Herceg Novom bila baba Joka. Obavljala je dužnost „čuvara“ mnogo bolje nego što bih to ja činila. Upoznala je sav komšiluk, a nakon smrti đeda Sava ostajala bi i u jesen. A onda nam je u jednu toplu jesen i ona otišla… I deo mene sa njom. Toliko veliki deo da niko ne bi poverovao, pa ga neću ni opisivati. Oplakala sam je za dvoje. Mene i njenog sina.

Vukašinov život ne bi produžilo to da smo se svi voleli od prvog dana, auto bi udario u kamion sve i da je bilo tako, ali bi njihov sin bio mnogo srećniji. I oni sa njim. I ja.

Miljena Minja Drndar -  iz romana "Dva i dva su pet"

среда, 22. март 2017.

Babe!

Rasla sam uz dve babe, međusobno potpuno različite. Jedna, očeva majka, je obožavala holivudske filmove, lepe ljude, šminku i elegantnu garderobu, obožavala da ima sve novo:telefon, tv u boji i iznalazila načine da to kupi na sto rata ali čim se pojavi, radio joj je bio uvek uključen na muzičku stanicu, pevala je i snimala se na magnetofonu ( i nas decu je snimala), pravila interne intervjue u kojima smo svašta izjavljivali, non stop menjala cvetne tapete, nije znala da pliva ali nas je vodila na more, šila nam da se oblačimo kao iz žurnala, teške teme je izbegavala u širokom luku a političare je procenjivala na osnovu toga kako deluju kao pojava.
Druga baba, majčina majka, čitala je ozbiljen knjige do kojih je mogla da dodje,  Politiku od prve do poslednje stranice, mogla je da priča sa članovima Parlamenta a da se ne obruka, matematičke zadatke rešavala na sopstveni način, razgovarala sa nama kao da smo najpametniji, svaki ručak spremala za najviše pola sata, istupala ispred radničkog saveta, vreme sa nama provodila u razgovorima, citirala Gorski vjenac,  mudrosti izgovarala prirodno ko da pije čašu vode, i bila u potpunosti neopterećena nameštajem, modom i lepotom, mada nije bilo dileme da je sve nas smatrala najlepšima. Jednoj je život bio Radost, drugoj Mudrost.
E, ono što sam htela da kažem jeste da one takve različite nikada nisu došle u konflikt. To je umeće razgovora da kada vidiš da ste različite obale onda napravite most od zajedničkog peska i šljunka. Taj materijal smo bili mi, njihova deca i unuci koje nikada nisu dovele u situaciju da eventulano arbitriraju između dve babe, da odlučujemo, da se delimo, čak ni da slušamo primedbe na drugu stanu.  Udovoljavale su jedna drugoj kada bi dolazile u posete i gledale da ni jedna ne objašnjava drugoj bilo šta. Da plivaju po površini, malo prsno, malo ledjno, bez ronjenja u dubine. Kafa, krofne i slatko od ruža. Nepodnošljiva lakoća konverzacije! Kao da su školovane za venecijanskog poslanika.
I tako, rasla ja između njih dve...
Miljena Minja Drndar

четвртак, 16. март 2017.

Ne slušajte

Nemojte slušati savete da rušite zidove koje niste ni podizali, da se okrećete bez pozdrava i odlazite napuštajući sve što izgleda kao da vas pritiska, da jebete majku svakom ko vas mrko pogleda, da ulazite u čopor kako bi se vratili kao vođa istog, da ograđujete i pregrađujete svetove i u njih puštate ovog a izbacujete onog. Nemojte, jer to pišu oni što sede u fotelji, nisu ni zidali ni rušili, nisu se okretali bez pozdrava jer nigde nisu ni otišli, nisu ni videli čopor a još manje bili vodje, niti su jebali majku ikom ko ih je gazio, ni pregrađivali ni ograđivali svet. Taj ti
put asfaltiraju oni što još idu makadamom. U tu te reku gura onaj što ide mostom. Samo moje rođeno oko zna ima li zida, koja mu je visina za preskakanje i debljina za rušenje. I da li ga srušiti ili naslikati mural na njemu. I samo noge koje su već pregazile duge staze znaju šta je odlazak i napuštanje a posebno vrednost zagrljaja i gorčinu okreta bez pozdrava. Noge kojima sam gazila zemlju, beton i dubodoline, noge koje su u avionu kao kod kuće, a ipak dobro pamte tiskanje u autobusima, tramvajima i vozovima. A dotad već znam da mrki pogledi ne znače nužno i mrke namere, kao što i nežni mogu biti potpuna zabluda. Da tapšanje po ramenu ume da završi udarcima u leđa. Naučila sam u medjuvremenu i šta je čopor, i nije mi se svidelo. I da je sopstveni svet najlepši bez ograda, kada svakog dočekam i ispratim s osmehom. Nekoga kada uđe, nekoga kada izađe.
Miljena Minja Drndar     

понедељак, 13. март 2017.

Nije lako biti hejter

Nije lako biti hejter. Treba imati velika ledja za taj teret malodušnosti, mržnje i zlobe da za sve, svakog i svašta imaš da kažeš nešto i da ti nikad ništa nije po volji: ako je neko dobar taj je folirant, ako je lep- to je do fotošopa, ako je ljubazan - peder je, ako nije ljubazan onda je sirovina, ako je na fejsu - nema život, ako nije na fejsu - neinformisana je budala, ako kači slike dece, ručka i kućnih ljubimaca- šta se koga tiče njegova intima, ako ne kači - tu je samo da druge špijunira, ako nešto piše-
umislio je da je pisac, ako živi od umetnosti - prodao se, ako je otišao iz zemlje- izdajnik je, ako nije otišao - nesnalažljiva je budala,  ako se vratio - glupi je gastarbajter, ako se kiti grad- bacaju se pare, ako se ne kiti- najgori smo grad, ako radi- jebeš pos'o za male pare, ako ne radi- jebeš život bez posla, ako je neko uspeo- on ga zna dok je bio niko i ništa, ako nije uspeo -luzer je,  ako neko ima - sigurno se nakrao, ako prosi- najlakše je da se prosi, ako se kupe migovi- šta će nam avioni, ako nemamo migove- čime mislimo da se branimo, ako je Novak prvi - jebe mi se što je prvi, ako je drugi - što nije prvi?.
Uopšte uzev, oni bi sve  bolje, pametnije i lepše samo da imaju priliku i da ih neko nešto pita : napravio bi nacrte svih mogućih zakona da se zna red, napisao dva tri bestselera, sastavio budžet, pa tim za svetsko prvenstvo u fudbalu, osvojio bi i Vimbldon da su ga nesto upisali na vreme na treninge, pa bi znao i dal' ćemo u Evropu ili da im se najebe mile majke, gastarbajterima bi zabranio zidanje da ne šire neukus u arhitekturi, prijavio bi ove što mlate žene nego nikako da ih čuje i vidi,znao bi šta sa paradom ponosa, sa reformom školstva, sa lečenjem dece u inostranstvu, sve bi to sredio... Evo, samo da skine pidzamu i odjavi se sa fejsa.
I mislim se, kolika su ta ledja da sve to nose, i usta da pljuju, i mozak da smisli.
Miljena Minja Drndar

петак, 10. март 2017.

Plači, bre!


Ležim ja na stolu, na tretmanu kod prijateljice šminkanja čarobnice, a kako to ume da potraje pričamo o svemu i svačemu, ona kaže kako nikad ne plače pred decom i ne pokazuje tugu nigde javno...
Reko' slušaj me, ne da plačem pred decom nego sam i njih naučila da plaču, mi svi javno plačemo, što od tuge što od radosti, vičemo, i grcamo kroz suze, sve naglas dok se ne ispriča šta je kome na srcu. Ja plačem, deca plaču, moj otac plače, tetke, ujak, braća i sestre i dobar deo najbliže okoline koju sam to naknadno naučila. Počeli su da plaču javno čak oni što nisu plakali ni u tišini sobe. Mi plačemo na proslavama, pojedinačno i kolektivno, dok držimo zdravice, na prvi valcer, na Miroslava Ilića, a vrlo često i na Džeja, a na "Stani stani Ibar vodo" do druge strofe smo se već naplakali i utešili. Na aerodromima plačemo kad se rastajemo, pa onda kad se sastajemo. U autu kad krećemo na more deca plaču za dedom koji ostaje - prvo jedno a onda svo troje, pa što deca prodaju džem kraj puta a mi idemo na more, pa kad čitamo bajke sa tužnim i srećnim krajem, kad gubimo meč i utakmicu a onda i kad pobedimo, za nepravde raznih vrsta pa kad pobedi pravda, kada smo diplomirali, kad su se radjala deca, i na moru plaču deca jer mi odmaramo a sobarice i konobari rade, pa onda zbog pasa što tužno gledaju ispred kioska sa girosom, i zbog mačke koja je trudna a nema kuću... Prijateljica i ja dok jedemo kolače i pijemo kafu u kuhinji isplačemo se zbog onog što je bilo pre 100 godina i zbog onog što smo zamislile da će se desiti a nikad se nije desilo niti će. Tako, plačemo a sve jedno drugog upalkani pitamo: što, bre, plačeš? Htedoh reći - plačite slobodno! Nekad će biti lek a nekad se suze okrenu na smeh. Jer, progutane suze ako jednom poplave biće to toliko duboko, da nećemo više imati daha da izronimo.
Miljena Minja Drndar

Slika: Gustav Klimt

недеља, 26. фебруар 2017.

Ja se sećam a vi kako hoćete

Ne, 8. mart nije oklembešeni karanfil i nije  parfem, ni večera uz sveće, ni rasprava o tome je li ona žena koja ga priznaje feministkinja a ona koja ga ne priznaje to nije. Prvo, 8. mart mi služi da se setim da ovo ne bih pisala kao što sada pišem, jer možda ne bih bila pismena, kao žensko dete. Pa onda, da i kada bih bila pismena niko ništa što žena napiše i kaže ne bi uzeo ni u najmanji obzir jer ne bi imalo uticaja na promenu stvarnosti shodno odsustvu  prava glasa. Danas, osim prava glasa, može se menjati i kandidaturom i participiranjem u vlasti.
Pa zatim, da mogu, ako to želim, da se školujem i radim.  Neko drugi se borio za moje pravo na školovanje i da ono što ja radim bude plaćeno isto kao kada radi muškarac.
Da mogu da objavim knjigu. Da su godine istrajnosti žena pre mene učinile da se sve manje smeju jer je knjigu pisala žena. Da žene ne smatraju ludim ako pišu nešto drugo osim ljubavnih pisama. I da budem jedna u nizu, zbog kojih jednog dana neće biti važno ime na koricama nego sadržina.
  Postoje oni koji zaboravljaju i uporno se pitaju zašto se slavi ovaj praznik, i to zaboravljaju vrlo često i pitaju vrlo glasno,nažalost, baš žene. Pitaju zašto žene nisu lepo ostale da kuvaju i čuvaju decu, i time sebi olakšaju život, a da ne moraju da rade dok ih kuća čeka kada se vrate s posla. Treba podsetiti da se borba za prava žena nije vodila da bi ženu odvukla iz idile kuće, mešenja kolača i dočekivanja muža u zagrljaj, već da bi se zaštitile žene. One su, da bi porodice uopšte mogle da prežive u uslovima kapitalizma, već uveliko  radile teške poslove u industriji, uglavnom teške jer nisu imale obrazovanje,  a borba se vodila kako bi im se ukinuo noćni rad, kako bi dobile pravo na tudničko bolovanje koje nisu imale, poboljšali im se stravični uslovi rada, zaštita na radu, i kako bi bile plaćene isto kao muškarci za isti posao ... a sa njima su u paketu borbe išla i deca koja su takodje mučno radila.
  Da ovaj praznik nismo koristili samo za sindikalne pijane proslave, znali bi da to što danas imamo nije palo s neba, nego je tekovina decenija tudje borbe iza nas. Za nas.
  Da 1. maj nismo obesmislili i pretvorili u okretanje jagnjeta na uranku, danas bi možda još znali da su se za 8 8 8, od čega je prva osmica osmočasovno radno vreme, izborili pre nas, i to krvavo, radnici na koje je policija izašla oružjem i podosta ih pobila. I to ne jednom.
Ne, mi zaboravljamo, a zaborav se plaća.
Plaća se time što sve više radnika opet radi po 9, 10, 11, 12... sati, ćuti i srećno je što ima posao, ne žale se, a i da se žale- nema ko da ih zaštiti, time što žene opet biju bitku za trudničko bolovanje, bolje uslove rada, sve u krug, i sve ono što je neko pre nas već izborio a mi olako ispustili i izglubili želeći da budemo iznad toga...
  Obesmislili su praznik i mi smo im pomogli. Posebno su im pomogle žene, koje "ne priznaju  praznik" jer "nisu feministkinje", jer "one hoće pažnju svih drugih dana u godini a ne jedan", jer "nema dana muškaraca, pa što da ima dana žena", jer "neće one da slave ravnopravnost, hoće da budu žene"... i slične budalaštine gde je suština potpuno zatrpana.
  Poklonima i ražnjem, mic po mic, ubedili su nas da je to sve jedna glupost, koju prave žene treba da preziru, a da radnici više i nećemo biti jer će svi biti biznismeni i kapitalisti.
Ne, 8. mart nije feminizam. Nije parfem, karanfil i večera a 1. maj nije okretanje jagnjta na uranku.
Ja se sećam, a vi kako hoćete.
Miljena Minja Drndar