понедељак, 7. децембар 2015.

Rodjendanska čestitka

Noć i jutro mog 25. rođendana bilo je nekako sasvim nalik ovoj noći i jutarnjoj izmaglici koju gledam sada, iako kilometrima daleko, da bi neko pomislio da ta neba nikada ne mogu biti ista. Ipak, sve je tako slično, da ne nalazim drugi razlog zašto bih se baš toga u ovo doba setila. Osim onog da je sada tačno dvadeset godina od tada i noć uoči rodjendana.
Imala sam nepopravljivu naviku da učim noću, severac je nanosio orahove grane do prozora i sablasno ga grebao, a soba lebdela u tihoj izmaglici Radio Beograda koji me je tačno u 01h  uz Zlatka Manojlovića i "Jednoj ženi"  uveravao da sunovrat svetova nije tako blizu kako mi se činilo tih dana.
Noćas ne učim, "Jednoj ženi" sam pustila sama, fale jedino orahove grane i severac.
Kuća je spavala snom spokoja. Otišla sam do kuhinje, dohvatila euro krem i uzela jedno dve tri supene kašike, oni koji to rade razumeće, onima koji ne rade neću moći da objasnim, pa neka taj detalj ostane ilustracija razloga zbog čega sam otišla u kupatilo da operem zube. Zalepljena na ogledalu, čekala me je poruka. Poruka koju je trebalo da vidim kada ujutru ustanem. Ali, eto, ja je zbog euro krema videh u sred noći. Na kockastom papiru, onom iz sveske za matematiku, pisana hemijskom olovkom, rukopisom kaji je oduvek zahtevao vežbu u nižim razredima pisalo je :"Draga sestro, kako je  situacija u zemlji a time i u našoj kući veoma zajebana, to ti ja za rođendan poklanjam da nedelju dana radim sve tvoje poslove, kako u kući tako i van nje kao i sve što mi kažeš. Srećan ti rođendan, ljubi te tvoj brat".
Smejala sam se. Pitala ga gde se toga setio?! Pokazivala papir sutradan društvu pozvanom na rodjendan, i svi su se smejali.
Danas znam: bio je to smeh kojim smo na sitne komade razbijali tugu, mrvili tragove naših nesigurnosti, preskakali provalije nemanja, duvali vetar hrabrosti u jedra naših ranjenih srca. Bio je to smeh kojim smo se štitili, kojim smo se čuvali u teškim danima gubitka. Ponekad tako teškim da se pitam jesmo li bili živi. Činilo nam se - žive ne može toliko da boli. Oslanjali smo se na taj smeh kao posustali ratnici na puške.
Danas se tome više ne smejem. I kada se ovoga setim, kamenom kuglom u grlu drzim suze da ne poteku. Pa ipak, ponekad, kugla se pomeri i poteku. I opet znam da će i ove suze kao i onaj smeh proći. I da se možemo štititi , čuvati i hrabriti i suzama kao i smehom.
Da završim smehom, reći ću da je posle trećeg dana, moj brat Milan izjavio:"Miljena, da sam znao da će biti ovako - zadužio bih se da ti nešto kupim"
Taj poklon čuvam i danas.

недеља, 2. август 2015.

Ostavite lavove, labudove i patuljke!

Postoje neki ljudi koji zidaju neke kuće. I postoje drugi ljudi koji se podsmevaju tim ljudima i njihovim  kućama. Ne znam odakle da krenem...
Možda od toga da ih ima svuda po selima Srbije gde blagodeti socijalizma nisu zaživele, gde se nisu pravile zgrade tzv, solidarnosti i delili stanovi za DŽ, pa su članovi domaćinstava odlazili da "gastarbajtuju" po  zapadnoj Evropi a odande donosili novac, ideje i želju da sebi stvore kuću po meri. Radili su uglavnom teško, zaradjeno štedeli i pravili te kuće, spremajući se da jednog dana u njima žive kada prestanu da rade.
Stajem u odbranu tih ljudi koje sam imala prilike da sretnem, u odbranu lavova na kapiji, labudova na zidu i patuljaka u travi. Jer se niko sa takvim žarom ne obrušava na stilizovane kuće u elitnih četvrtima prestonice i drugih gradova, sumnjivog porekla kako vlasnika tako i gradjevine.
Njima se bez ustezanja podsmevaju svuda: na grupama na fejsu, po novinama, na TV-u, ali im se ne podsmevaju svi. Nikada nisam čula da to rade ljudi koji su i sami ostvarili neku viziju, kakvu god, ili  rade na njoj, pa obično imaju razumevanja da je svako kovač svoje estetike. Ali, zato podsmeh vrlo često pljušti od onih koji ciglu nisu na ciglu stavili, onih koji nisu izašli iz atara sela i prešli rampu ali znaju tačno kako izgleda život u svetu, a najviše od onih koji bi sve to objasnili vlasniku kuće samo da ga sretnu.
 I  ne ulazim u estetiku, ni to da li u njima neko živi, ko i kada će, i da ne ulazim u mentalitet, i da ne ulazim u bilo šta zbog čega te kuće izgledaju kako izgledaju. Jer to je zaista  njihova stvar. Jer to uopšte nije važno.  I  I to što nisu angažovali stiliste za enterijer, ni to što su po kapijama lavovi, i "dijamanti", i labudovi po fontanama, i imena ugravirana u terase, i grčko - rimski stubovi, i mozaik duž cele fasade, ni bilo, bilo, bilo šta drugo. Ono što je važno jeste da je poreklo tog novca besprekorno. A to danas nije mala stvar. Da ti ljudi (koje sam imala prilike  da srećem) nisu u tu kuću ugradili novac od kontraverznog biznisa, članstva u raznim partijama i koristi dobijenom od iste, da ih nisu dobili na poklon od države, ni društva, ni firme, nego u svaku ciglu-  dinar zaradjen svojim radom. Da nikoga nisu ugrozili. Da nisu nikome oteli. Da nikoga ne ubedjuju da je to ispravno. Da je to njihova vizija. Da je to njihovo pavo. Da se oni gotovo nikada ne bave onima koji im se smeju.
A oni koji im se smeju neka razmisle da možda ni oni ne bi prošli sa deset kada bi im ocenjivali ukus životnog prostora. Da razmisle kada su poslednji put krečili stan dobijen od očeve firme, bez izgovora, jer kantu kreča može da kupi svako.  Neka razmisle da li su išta sami stekli. Da li su imali sopstvenu viziju. Bilo kakvu viziju.  Da počnu. Da se usude. Da odu. Ili je najveći domet smejati se drugom.

петак, 17. јул 2015.

Provincijsko leto

Volim leto u provinciji. Tu jutra još uvek počinju sporo, i slavuji se mogu čuti, ako kafu pijem oko šest, iz krošnji neposečenog drveća. I dan se tegli kao žvaka u rukama deteta koje niko ne opominje. Komšije odlaze po hleb dok ne upeče zvezda, a pijace mirišu na dozrelo voće i prašinu. Od podne samo retki prelaze opustele ulice. Čuje se zveket tanjira, kroz otvorene prozore, dok se u šerpama baškare tikvice sa kiselim mlekom. Leto u provinciji još brižljivo gaji popodnevni dremež u kome staje vreme a nakon koga se kuva kafa koja se lagano pije i srpema kolač s kajsijama, a lubenica seče na baštenskom stolu. I priča se o svemu, i svakome i svačemu. U predvečerje se dugim crevom zaliva cveće u baštama a na kraju polije beton da se rashladi. Dan se oteo noći i najduže traje. Zalasci su crveni i primećuju ih čak i oni koji nikada ništa ne primete. Kada padne veče - šareni se grad od dece i haljina.
Iz škrinje dalekih leta detinjstva pamtim samo trenutke lepote. Kao da leto nije bilo predvidjeno za ništa drugo sem nje, kao vakum spokoja i mira. Jun me uvek seli u senovitu sobu nad čijim su se prozorom spuštale grane trešnje, gde bih se dugo razbudjivala gledajući senke sunca i lišća što igraju titravo po vratima i zidu, kao kakav bioskop, kao kaleidoskop što okreće misli deteta, dok bi mirisala tišina uglavljena u prekrivač i jastuk . Ležala bih tako dok dok ne bih čula glasove komšinica pristiglih da sa babom, u hladu i miru, popiju kafu uz slatko od belih trešanja sa hladnom vodom, kada bih im se ekspresno pridružila, naravno, sa belom kafom. Digla bih noge na stolicu i slušala šta pričaju, kao kakve filozofe života, te jednostavne priče, i tek daleko kasnije spoznajući suštinu te nepodnošljive lakoće postojanja i opstajanja koje su živele. To su jutra isčezla sa stablima posečenim da ustupe mesto novim loše gradjenim stanovima, jutra iščezla sa plitkim širokim šerpama za slatko i komšinicama koje svako dete može da nazove babom a ne samo njihovo unuče.
Moja istarska, morska leta trajala su dugo... Dva meseca plavljenja u akvamarinu, odjeci koraka po čistim pločnicima, ogromne kugle sladoleda, italijanske sandale, borovina, čempresi, palme, društvo dece raznih akcenata i jezika, muzika skinuta sa top lista, novi ukusi, novi mirisi, pecanje na strunu, sloboda, restorani, žene sa šeširima i muškarci koji puše muštikle, obučene pudlice i šareni balon u kome nadlećemo sopstveni svet.
Kada bi se u avgustu vratila kući, u mir i zaostalost moje provincije, preplanula, porasla i uvek malo drugačija dočekale bi me moje prašnjave ulice i moje dvorište oslikano bojama potpune zrelosti. Kuća osunčana i topla mirisala bi na džemove iznikle po policama, šimšir je bio gušći, kruška savijena od ploda, orah kome zelena ljuska počinje polako da puca, spremna mirisna posteljina, knedle sa šljivama na stolu, kreket žaba za koje ne znam gde su ali ih svako veče čujemo i bakin zeleno -žuti ligeštul već odomaćen i nesvestan da će se koliko za par nedelja preseliti na tavan. Dočekao bi me deda sa mirisom sigurnosti, i dugom pričom.
Dočekale bi me žene iz naše  ulice, bez šešira,  koje mi se obraćaju sa "sine". Vratila bih se ubrzo malim kuglama vodenog sladoleda i žutoj limunadi bez limuna, hodu po kaldrmi i rupama, grickala suncokret (kupljen kod Nasera na uglu) sa drugaricama dok letnji dan teče i teče, dok mu se ne približi prvi oštri sumrak koji najavljuje septembar, onaj vetrić koji nas natera da ipak ogrnemo džemperić i jasno znamo - letu je kraj.

субота, 6. јун 2015.

Antisportista!

Antisportski sam tip. Ne, ne, nisam bila trapavo dete i nisam bežala sa fizičkog. Čak sam se kao paradoks svemu i bavila sportom, skakala sa krova, visila na drveću, pela uz konopac i mogla da napravim sve one špage, preskočim kozliće i ostale torture kojima su u doba jure savesni nastavnici fizičkog formirali naša tela. Kod mene je, medjutim, suštinski izostajao interes za sport, za razliku od moje svesportske familije i okruženja. U takvom odnosu snaga, mogla sam samo da im se pridružim kad već nisam mogla da ih pobedim u vidu gledanja nečeg, bilo čega drugog što bi me zanimalo ako je na programu bila utakmica. Pričam o periodu kada je u kući bio samo jedan televizor, a ja kao maloletna i bez prava glasa, te tako terorisana svim sportovima koji su se ikada prikazivali. Kada više ne bih mogla da izdržim - bojila sam, pisala nekakve beleške, pričala sama sa sobom, čitala, a kad bi dara prešla meru -izlazila u dvorište i vozila bicikl dok kroz prozor kuće dolazi glas komentatora, žagor sa tribina, znak pištaljke i navijanje najbližih mi. Kunem se da i dan danas kada čujem zvuke prenosa utakmice meni prodje jeza. I danas, kada imamo sasvim dovoljno televizora.
Što se nerazumevanja tiče, ako je za utehu, bilo je obostrano, ni oni nisu shvatali odakle detetu ideja da nešto povazdan piše, pa su mi prilikom odlučivanja oko upisa fakulteta pomogli savetom da "naravno, upišem prava, a ako već hoću knjige da pišem - mogu da pišem popodne  kad dodjem s posla."  A sada, kada sam ih napisala - još nekako ne veruju da je to stvarno,  (odakle nama pisac kad smo mi sportska familija! ) te moj tata svaki put kad mu neko na ulici čestita, misli isprva  da mu čestitaju rodjenje poslednjeg unučeta koje ima tri godine, dok se čestitalac ne izjasni da je u pitanju ćerkina knjiga.
Elem, kako to obično biva, zapade me muž sportski tip (na opštu radost familije) a zatim i deca istoga profila, takodje na opštu radost familije. Oni jednostavno vole sport. Vole.  Ne prave pitanje- lopta, reket, plivanje, trčanje, skakanje, pentranje... To je onaj slučaj kada gde god odete nemate problem ako imate loptu  i obrnuto, gde su kuhinjski stolovi pretvoreni u one za stoni tenis, gde karmin u tašni mogu i da nemam ali flaster za kolena moram, gde su dovoljni sami sebi a ako im se pridruži još neko onda je to već tim, gde se ne svadja oko čokolade nego oko poena, gde se non stop peru blatnjave patike, gde na plaži umesto da čitaš knjigu vrebaš kao beloglavi sup, i gde neprekidno slušaš rečenicu: "Mama, ajde i ti!". I ja, šta ću... pridružujem se koliko mi to moje antisportsko biće dopušta. Plivam, trčim, ronim, i tako to...  ali najviše podržavam njih.

A to što pre neki dan napisah da se osećam kao keva Williams? E to je u redu, i sasvim precizno. Sedim, pijuckam i iz publike gledam dete koje igra. S osmehom. To htedoh reći.

уторак, 2. јун 2015.

Petite fleur - Mali cvet

Ovako je to izgledalo... Sumrak bi istrošili za najleše kupanje i nas četvoro smrznute dece, ziftosano crne od dvomesečnog boravka na moru izlazili bismo iz bonace mora koje je već lako grlio mrak. Stojeći da se prosušimo pojeli bi breskve, ako su preostale, uzeli svako svoj peškir preko ramena, i poslednji napustili plažu.
Isli bi tako polumokri ulicom i mimoilazili već doterane ljude izašle u šetnju, strance sa pudlicama obučene u mornarske majice, prolazili kraj hotela Marina i Ribljeg restorana zavirujući ljudima u tanjire, Vladimir je uvek glasno komentarisao ko šta jede, tetka bi ga pozvala po imenu radi opomene, mama bi dodala da nas kući čeka bolje od toga, Milan bi pred Poratom kamaukao za sladoled koji mu obično ne bi kupili "da ne kvari večeru", Dušan je išao uz ujaka (što i danas čini), a ja bi jedva čekala da prodjemo kraj terase na kojoj bi bar dok ne zamaknemo mogla da slušam "Mali cvet"...
Na terasi hotela vidim orkestar i klarinetistu koji svira, i tek napunjene čaše, jer veče je tek počelo, haljine boje vanile i breskve i preplanula ramena žena koji ih nose, štikle koje ustaju da plešu, onaj je trenutak kada sumrak ustaje i odlazi a mrak ljeska površinom vode na kojoj miruju barke, miriše riba, kokosovo ulje sa kože nekoga u prolazu, izvijam vrat preko žardinjere da još jednom vidim kako igraju, zvuk klarineta je sve tiši jer smo mi sve dalje, ne mislim ni o čemu, trenutak potpunog mira, neki zbog tog osećaja putuju na Himalaje (ali ja to tada ne znam), pločnik postaje hladniji i na noge navlačim japanke jer išla sam sve vreme bosa, i onaj peškir još vlažan od mora prebacujem preko ramena iako me ne greje, dok stižemo kući...
https://www.youtube.com/watch?v=QGHgT--OsAA

уторак, 12. мај 2015.

Uspeh je...

Uspeh je...
Kada se moja deca jave komšiji na ulici sa "dobar dan", kažu "hvala" i "izvoli".
Što sam ih upisala na sport a ne na manekenski kurs.
To što nisam prihvatila pomoć koja mi je preko potrebna, ako bi me ponizila.
Kada bezuspešno čekam trudnoću i pobedim zavist nad onima koji su bolje sreće, a kada ostanem u drugom stanju pobedim osećaj da sam za to zaslužna ja.

Kada sam bez puno novca izgledala elegantno.  
Kada napravim večeru za prijatlje tek onako, da se vidimo.
To što sam svaki ispit položila učeći, i to i danas smatram normalnim.
To što imam bar dva prijatelja u koja mogu da se zakunem.
To što sam u rekordnom roku naučila da kuvam, perem i peglam kada mi je prerano umrla mama. To što se i danas kajem što to nisam naučila dok je bila živa, da joj pomognem i da je poštedim.
To što mogu da razgovaram sa svakim čovekom ne potcenjujući nikoga i bez osećaja potcenjenosti. Kada brinem o ocu, i prepustim da on brine o unucima.
To što sam promenila zemlju zbog ljubavi. To što otrpim rečenice: "Pa kada toliko voliš Srbiju zašto se ne vratiš?" i nikada nikome ne odgovorim sa: "Kada je vama toliko loše -zašto već jednom iz nje ne odete?" .
To što se trudim da svako svoje dobročinstvo zaboravim.
To što svako učinjeno mi dobročinstvo pamtim. 
To što svakoga mogu da pogledam u oči.
To što uveče mirno spustim glavu na jastuk.
O  neuspesima bi moglo isto ovoliko, i više.

Ali tema je - USPEH.
Autor: Miljena Minja Drndar
April 2014. (tekst čitan u emisiji Mirjane Bobić Mojsilović u emisiji Radio Lagune
Crtež: Biljana Djuričić - "Nas dve"

недеља, 10. мај 2015.

Ti si ralna... O, da!

"Ti si realna. Sve znaš da proceniš. Matematički." Pa, vidiš... vrlo moguće...
Moja knjiga ima dvesta pedeset stranica, u njoj je četrdeset četiri godine moga života.
Do Herceg Novog predjem sedamsto pet kilometara, na njima ostavljam svoje časove vožnje, jedan test i dva praktična padanja, jedan majčin savet da vožnju žena mora da položi pre braka, desetak sendviča, razgovor sa jednom bakom na planini, tri svadje s bratom ko bolje vozi, šest pljeskavica na Zlatiboru u povratku, dvesta pedeset sedam osmeha kada deca vide konje, koze i ovce, dvadeset šest tuga kada vidim decu da prodaju tegle džema i voće kraj puta.
Od doma do kuće predjem hiljadu i osamsto kilometara, isplačem hiljadu i osamsto suza do prve granice, presečem tri puta Dunav, stanem na četiri pumpe, proberem dvesta sećanja.
Moj orah bio je visok preko sedam metara, širok desetak, na njemu je ostalo milion mojih i pola miliona stopala komšijke dece,  dvadeset pet snegova i isto toliko roda.
Uvek kupujem devet sveća, osam manjih i jednu veću i pomenem osam imena.
Prva čaša meri dva decilitra, u nju stanu tri gutljaja žedji, tri sreće, tri tuge, tri sna. I druga čaša meri isto, ali u nju stane mnogo više. Skuvala sam stotine i stotine kafa, i isto toliko ih popila koje su mi skuvali.
Pravni fakultet vrednim studentima traje četiri godine, meni sedam, pojeo je dvadeset hiljada živaca roditeljima i isto toliko para, za diplomski se točilo sto dvadeset čaša i triput toliko radosti.
Alhambrom sam prosula četristo dva uzdaha, u Parizu sedamnaest puta rasklopila kišobran, u Amsterdamu kanalima vozila trinaest kilometara i isto toliko peške, u Mileševi gledala "Belog andjela" dvadeset minuta,  u Istanbulu vezala dve marame, u dvorištu londonskog Tauera sedela bez reči tri sata i gledala gavrane, u Požarevcu završila dvanaest razreda škole, u Rimu slavila sinu drugi rodjendan, iz Sofije preterala tri tovara stvari da ih prodam dalje, u Atini dočekala hiljadu devetsto devedesetu godinu, u Višegradu učila troje dece ko je Ivo Andrić, aerodrom na Majorci video me šesnaest puta, u Dortmundu se dvadeset petog jula venčala, u Barseloni prelazila osamnaest stanica metroom do hotela, na Tari sakupila devet puževa, u Geteborgu ekipa moga muža izgubila sa šezdeset dva prema pedeset osam, u Brižu pojela dvesta grama belgijske čokolade i šećerno se šokirala, u Hajdelbergu brojala pedeset sedam koraka preko mosta, na Krfu  uzalud prebrojavala vojnike, u Luganu bacila dvadeset jedan kamen u jezero, do Portofina ispevala šesnaest puta "I find my love in Portofino",  na Tasosu zaronila više od dvadeset a manje od pedeset puta, na Olidenizu plivala trudna pored pedoline dva kilometra jer nisam mogla da se popnem od stomaka nazad, u Vincima pojela petnaest ćevapa pa htela da umrem, u Diseldorfu u izlogu svojim očima videla prsten koji košta  isto kao moj stan, u Vrbasu pronašla pet jaja u kokošinjcu zadnjeg dvorišta, u Strazburu slavila trideset deveti rodjendan, u kanjonu Alpa dva puta legla na zemlju i rekla da ne mogu dalje, u Reževićima moja kuma dnevno pravila četrdeset i brojem 40 palačinki, u Morači dobila osamdeset stogova reči, u Djerdapu brojala sedamdeset tri ledene sante, u Červaru izgubila hiljadu i dve uspomene, u Poreču zaboravila četiri detinjstva.
Eto, to je moja matematika. To su moji brojevi. I da, sasvim sam realna.

 

субота, 25. април 2015.

Iskreno da ti kažem


"Strog sam prema sebi" i "Iskreno da ti kažem". Dve rečenice, poštapalice,  kojima kad neko počne - znam da neće završiti dobro. Po pravilu  krene dalje nizbrdo.

  "Strog/a sam prema sebi..." rečenica kojom onaj ko je izgovara daje sebi potpuno pravo da počne priču o manjkavostima drugih, ili na startu stavljajući do znanja da je ono što on sam radi već prošlo "najstroži sud" - njega samoga.
Biti strog prema sebi najpre podrazumeva procenu onoga šta i na koji način sebi možeš da dozvoliš da kažeš i radiš. Posebno šta sve sebi ne smeš da dozvoliš. Zato jer si strog. Prema sebi.
Jer ta rečenica nije alibi, i nije izgovor. Alibi i izgovor da se svakakvo smeće ispušta iz misli i usta. I ne postaje istina time što se neprekidno ponavlja svima.
Ta rečenica je obaveza.
Korisnici gore pomenute rečenice kao nokat od mesa ne odvajaju - "da ti iskreno kažem". 
Ni  - "da ti iskreno kažem..."  ne podrazumeva aposlutnu istinu. Lični je doživljaj.
U sobi od deset ljudi  "Da ti iskreno kažem..." je deset različitih iskrenosti, koje će najmanje reći o stvari o kojoj su sudili a najviše otkriti o onome ko je govorio.
 "Da ti iskreno kažem..." alibi je da se elegantno iz mozga kroz usta istresaju naskladištene pakosti, prostakluk i zloba. Identično prvoj poštapalici.
Na početak tudjeg: "Da ti iskreno kažem...", adekvatan nastavak je: "Iskreno me ne zanima".
Bojim se da je to jedini način da "iskreni koje to mnogo košta", "iskreni koji su zbog svoje iskrenosti pogubili prijatelje", "iskreni koji se hvale svojom iskrenošću za koju nikako da okolina razume koliko je zapravo lekovita po njih", "iskreni koji su u neprekidnoj svadji sa neiskrenima" i najzad "iskreni koji na iskrenost drže monopol i histerično reaguju na tudju iskrenost upućenu njima" razmisle da li su iskreni ili jednostavno nevaspitani, bezobzirni i prosti.
Iskreno razmisle o tome.


Fotografija preuzeta sa:
https://www.pinterest.com/search/pins/?q=plein+air+painting&term_meta%5B%5D=painting%7Cautocomplete%7C0&len=2&rs=ac

среда, 15. април 2015.

Deda na kredit


"I ja bih ovakvog dedu!" - kaže moje dete.
"Kakvog?" - pitam ja sa pola pažnje, dok kuckam nešto.
"Pa ovakvog, kao sa ove reklame, da mi kupi sve što mi treba!"- kaže on.
Ma nemoj!!! Ovakvog??

Sa reklame gde je "jednog dana rešio moj deda da mi kupi sve što meni treba... " pa stoga otišao u banku, digao kredit, jer "ne može unučetu da da kaže - ne, pa mu zato banka kaže - što da ne!!!!!" I onda tog dedu sveže iz banke pristiglom unuče čeka sa spiskom nalik egipatskom svitku, i odlaze da kupe sve što joj treba, a treba joj kuća za lutke roze boje, trotineti i automobili, torte na tri sprata, baletska oprema i ljubimac, a onda se dave u igračkama od pliša nekog tržnog centra jer jasno - trebaju joj i one, i uopšte uzev provode se tako što deda nemilice troši kredit sa fiksom ratom, uz još nižu kamatu.
Aha. I mi sad treba da pošaljemo dedu u banku. Ili da plačemo što dete nema "sve što mu treba", ili kukamo, kako eto,  svi sve imaju, samo naše jadno dete nema...
Ne budem lenja, nadjem pismo koje je nedavno napisao dedi. Imali su zadatak u školi, on ga je napisao i na srpskom, jer kako je rekao učiteljici - moj deda ne zna nemački.
Pročitam mu:
"Ja mnogo volim moga dedu. On živi u Srbiji. Zove se Ratko. Svaki raspust ja provodim kod njega. On je najbolji deda. Svakoga dana on nas vodi u jednu šumu, zove se Čačalica. Tamo se igramo fudbal, trčimo, smejemo se. Posle toga idemo kroz grad, i deda nam kupi kokice. Kada je mnogo toplo deda nas poliva vodom. Popodne nas vodi da gledamo konje. Moj deda je bio fudbaler. Ja ću biti kao on. Jedva čekam letnji raspust da ga vidim ponovo." (Danilo, 7 godina).
"I? Sad mi kaži - je'l bi zamenio svog dedu?
"Ne bih" - kaže, i spušta glavu. "To sam onako rekao".
Nije dete krivo. Ono vidi laž a laž kad hoće da se svidi umotava se u roze, skakuće po notama i govori umilnim glasom. I odrasle i manje naivne ume da razvali - a neće dete.
Ni banke nisu krive, ako ćemo pravo, to im je pos'o, mora i to neko da radi.
Za druge ne znam, ali ja bih bila kriva da dozvolim da ovo prodje. Kod mog deteta. Deda na kredit umesto deda na igralištu, deda na hipodromu, deda sa kojim pumpa točak od bicikle. Deda na kredit umesto dede sa loptom, dede sa kokicama, dede u parku. Deda koji kupuje sve što mu ne treba umesto dede koji ga uči šta treba. 
Šamar sebi i šamar dedi da opalim ako padnemo na ovo. 
Moja je krivica. Ako mu to ne objasnim. Ako ga ne naučim.
Jer mene su naučili. I ako mi išta u životu drži balans na konopcu kojim hodam, jeste poluga naučenog- da ne gledam levo i desno gde je ono što hoću a ne mogu i nemam, nego pravo gde je ono što mogu i imam. I da se ne okrećem gledajući ono što sam mogla nego pomislim na ono što na primer - mogu a ne treba i neću.
Naučili su me, jer više nego sigurno postojao je i tada neki deda i neka baba koji su mi izgledali bolje od onih koje imam ja. I mislila da mi ko zna šta sve treba, samo nije bilo prigodne reklame da mi artikuliše želje i uputi nas na odgovarajuću banku i radnje. Pa ipak, danas mislim da su mi baš ovi moji  dali sve što mi je trebalo: i dovoljno priča, vremena i poljubaca, i batina i zagrljaja, i pohvala i grdnji, i dovoljno "da" i isto toliko "ne" i poklona kad se moglo i ničega kad se nije moglo.
Bila bi kriva da im ne objasnim šta im zaista treba. Šta ne treba - a može. Ako može. I da nije kraj sveta ako ne može. I ako to drugi mogu. Posebno to.  Jer doći će vreme da može.  
Da ne zavide, da rade na sebi.  Da rade. Uče. Rade. Rade.
Da nikada ne kukaju, jer im niko neće pomoći. Da razmišljaju o rešenjima. Da rade.
Da nikada, nikada ne patiš što nešto nemaš, da budeš srećan zbog onog šta imaš. I radiš na tome da imaš ono što nemaš.  
 Da je u životu već mnogo ako imaš: - dve zdrave ruke, dve zdrave noge, roditelje, babu, dedu, tetku, ujaka, strica, kumove, ako nisi gladan, šta god pojeo, ako uveče legneš u topao krevet i probudi te neko ko te je pred spavanje poljubio.

среда, 8. април 2015.

Kan je Kan





Nemam ja ništa protiv čestitanja.
Ja samo, eto, za svoga života nisam videla čergu kako se kreće. I sumnjam da je iko video od ovih što se pozivaju na lepotu takvog putovanja. Videla sam Rome koji se voze biciklom, prikolicama na bicikli, prikolicama na svemu što se može zamisliti na točkovima, videla sam ih u mercedesu, ali čergu - ne! Videla sam i kako slave, mogu da se zakunem - doslovno niko tamo nije bio obučen k'o na filmu. Našla sam se nedavno na jednom muzičkom događaju koji ih je okupio. Nas "belih" bilo je ukupno deset. Dve prijateljice, dva muža, petoro dece i ja. Izgleali smo izgubljeno jer niko nije znao da igra. A neeee! Ne, ne... to što se "prodaje" za cigansku igru po televiziji i splavovima nije - to! Onda smo stali po strani i gledali da se ne brukamo.
Gledam ih godinama, u malama na kraju grada, na grobljima, u parkovima, po gradovima  Evrope, po pijacama, po radnjama, ulicama, stanicama... I gledam kako ih gledaju. I kako sa njima pričaju. Šta o njima pričaju. I to što sam videla ne liči na današnje čestitke. I svi to znamo.
I nisam ja neko bitan da se borim za prava, ja ni za svoja ne umem da se izborim. Meni samo smeta pogrešna adresa na čestitkama.
Danas se zapravo čestitalo glumcima sa kojima se poistovećujemo, lepim glumicama koje su ih glumile, pevačima, zaustavljenim kočijama,  svetlosti pozornice, objektivu kamere,  Lepom Bori, Radi, Lajku, onima što lete u nebo, onima što primaju Zlatnu palmu u Kanu, pobednicima u Guči, filosofiji "imanja i nemanja" koju retko ko ima snage da sprovede ali je veliča, širokom osmehu i zlatnom zubu iz pesme, polomljenim čašama, violinistima za koje se umislilo da su svirali na uvo, kafanama u koje se nikada nije ušlo, šarenolikoj stilizovanoj garderobi, festivalu laži.  Lažnoj slici. Lažnim ljudima. Iluziji.
Ako je neko otišao na kraj grada sa kesom slatkiša, jednim hlebom i  mlekom, kesom oprane odeće, ako je dao 100 dinara deci koja vise  na groblju,  umotao u papir jednu slikovnicu i bojice Dželjani i Bici iz komšiluka, čestitao je na pravi način. I ja mu skidam kapu.


 

недеља, 5. април 2015.

Priča o ribaru bez zlatne ribice

U prošlom životu, dakako na ovom svetu, imala sam prijatelja, Igor se zvao, za koga duboko verujem da je to i dan danas, iako odavno živimo životima toliko udaljenim taman kao da je jedan od nas odavno umro. Jedne večeri, davno, dok smo igrali jamb na život i smrt, u lakoj senci  leta, i teškoj senci životnih preispitivanja ispričao mi je priču o ribaru. Znate priču o  ribaru...? Za ovolike godine možda ste je negde čuli... Ali ne ona sa zlatnom ribicom... druga jedna...


Ona priča ... kad ribar na obali lagano sedi, zabacio uducu, uživa i peca. Naidje tuda stranac, koji je u pričama obavezno i bogat, (iako pouzdano znam da postoji mnogo strane sirotinje ali se ona iz nekakvog neobjašnjivog razloga retko pominje u poučnim pričama), i u lakoj konverzaciji pita ga  šta tu radi.
"Pecam" - odgovori ribar.
"Od toga živiš? Jesi li zadovoljan" - nastavio je radoznalo stranac.
"Jesam, od toga se hranim, a što mi preostane prodam i kupim šta mi treba." - objasni jednostavno ribar.
 "Ali zašto ne kupiš mreže?" - začudi se stranac .
"Zašto bih?" - pita ribar.
 "Da njome  uhvatiš puno više ribe, pa imaš još više da prodaš, pa  zaradiš novac, više novca nego ovako kada pecaš".
" I onda?" - opet pita ribar.
"E onda...  kad to prodaš skupiš novac pa kupiš malu barku, pa imaš i par radnika, pa hvataš još više, i više, pa više prodaš pa budes još bogatiji..." -objašnjava stranac.
"I onda?"
" E pa onda kupiš veliki brod, pa imaš puno radnika, i još više loviš i imaš još para..."
"I onda"?
"E onda kada imaš nekoliko brodova i radnika napraviš fabriku za preradu ribe, lanac prodaje i budeš bogat čovek..." - završi stranac.
" I onda?"  - pita ribar.
 " E,  pa onda dodješ ovde, uživaš, legneš, zabaciš ...  pecaš..."

Mora da ste čuli ovu priču o ribaru...
Ono... kad dodješ na početak.
I zatvoriš krug.
Ne dozvolite da vas ubede. Ne pravite uzaludne krugove.
Možda vam je štap već u rukama.
Usporite... zabacite...

Miljena Minja Drndar

четвртак, 2. април 2015.

Cinque Terre - proleće boje sladoleda

 Na pitanja puno prijatelja gde sam to tačno bila i zašto baš tu, šta tu ima i kako je bilo, nisam imala odgovor baš potpuno jasan i jednostavan, jer ono što se često od putovanja očekuje ovde na prvi pogled izostaje. Kažem - prvi pogled.
                                                                     Riomađore

 Ako ste se nameračili na put sa ciljem da vidite muzeje krcate čuvenim slikama, crkve i gradjevine arhitekata svetskih imena, steknete velika saznanja, stanete na široke trgove i bulevare zvučnih imena, bacite novčić u fontanu koja je statirala u filmu, popnete se na kulu prepoznatljivu čak i potpunom nepoznavaocu geografije i gradova, ako vam putovanje podrazumeva ludi noćni provod, varijete igračice, pabove i žurke, ako ne možete bez tržnih centara i šopinga, ako ste željni iskopina iz doba rimljana, neolita i jure - onda ne idite u Cinque Terre. I napustite dalje čitanje jer ništa od toga ovde nema.
                                                              Pogled na Vernacu

 Ako volite sjaj i raskoš u svom prvobitnom, istinskom i iskonskom obliku, pred kojima se osećate uklopljeno i sraslo a ne jadno i malo gledajuci ih - na pravom ste mestu. Govorim o onoj vrsti sjaja i raskoši koju može da ponudi samo potpuno jedinstvo čoveka, kamena i mora, života ljudi koji su mu se prilagodili zidajući svoje domove na liticama kao staništa ptica, ne oštećujući ni za milimetar prirodu u kojoj su se našli. Svih pet srednjevekovnih sela (uglavnom sva su nastala tokom XII veka) Nacionalnog parka Cinque Terre (Pet zemalja) napravljena su u baš tako - uklesano u useke i litice duž potoka bistre pijaće vode koja se slivala sa planina, a po kojima su i dobijala imena: od juga prema severu - Riomađore, Manarola, Kornilja, Vernaca, Monteroso del Mar.  Da te kuće, nalik na kockice šećera poredjane jedna na drugu nisu obojene u pastelne boje sladoleda (vrste sladoleda zamislite sami!) već da su boje kamena- verujem da se selo ne bi ni videlo. Toliko je sraslo sa okolinom. No, boje su tu, eksplodiraju na sve strane: sa fasada, vrata i prozora, sa limunova i narandži iz svake male bašte koja se mogla udenuti izmedju kuća, sa saksija i cveća u njemu, sa čamaca u luci, sa mora i neba, sa gajbi voća i povrća ispred malih radnji, sa vinograda, voćnjaka i povrtnjaka posadjenih na mukotrpno pravljenim "terasama" svuda iznad i okolo sela i na putevima izmedju na strminama i liticama ka moru.

Takav odnos ljudi prema mestu na kome žive, sklad i želja za očuvanjem postojećeg rezultirala je proglašavanjem ovog Nacionalnog parka UNESCO-vom kulturnom baštinom.

   Zašto sam ovde došla? Zašto se ovde dolazi?
   Ovde se dolazi jer je ovde vreme stalo. Ukopalo se u protekle vekove i ne mrda. I ako hoćeš da živiš a da ti se čini kako ne protiču dani - dođeš ovde.  Pa posle ne znaš koliko je vremena prošlo...
   Ovde se dolazi da šetaš uskim ulicama izmedju kuća, polako, bez posebnog cilja, bez ikakvog cilja zapravo, da sediš na klupi na trgiću u Riomađore dok u crkvi traje služba, zapališ sveću, da se stopiš sa ljudima kada se završi, da tvoja deca trče sa njihovom, da se spustiš do male luke, gledaš kako sredjuju čamce, pomogneš ako ti dozvole, sačekaš ribare, (u Manaroli čamce izvlače kukom na gore), raduješ se njihovom ulovu, udišeš miris mora i sveze ribe u sumrak, sedneš na obalu i dižeš noge kada naidje veliki talas da ti ne pokvasi patike (ili da ti pokvasi noge ako je leto), da se voziš vozom od sela do sela, izadješ, jedeš na ulici picu, pržene lignje u fišeku i kolače iz pekare ako nemaš puno para, ili jedeš u restoranu na vrhu litice ako para imaš, ili ne jedeš uopšte ako si se najeo lepote (da, i to je moguće, ograničeno vreme doduše),  pa onda nazad, istim vozom, kroz tunele.
                                               Podizanje ribarskog čamca iz mora


Ovde se dolazi  da se popneš na kulu iznad Vernace i gledaš pučinu, da se izuješ čak i u martu i potrčiš plažom u Monterosu, da sačekaš bar tri prva maratonca u lokalnoj trci, naravno i aplaudiraš. Ovde se dolazi da zamišljaš da onaj gornji izlaz koji ima svaka kuća nije služio samo u slučaju nužde, (svaka kuća izlazi na dve ulice- donju gde je glavni ulaz koji se  strmim stepenicam  penje na sprat gde je zapravo stan, a onda iz stana izlazi na gornju ulicu koja je u nivou stana), da je služio tajnama koje ti šapuću pukotine u zidu pored, da ispod sedamstogodišnjeg svoda pomisliš na noć, gusare i strah, da se ujutru probudiš u tišini po kojoj diskretno tupkaju stopala po pločniku ispod prozora.

 Ovde se dolazi da ti je limun na dohvat ruke, da ubereš njegov list sa drveta, protrljaš ga medju prstima i mirišeš na mediteran, da obučeš nešto lepo što inače ne bi jer ovde možeš da zamislih šta god želiš da budeš, da obučeš nešto sasvim obično i svakodnevno što inače ne bi i ništa ne misliš,  da dobiješ upalu mišića uz stepenice do vidikovca, da ti pogled odatle vidi još dva sela na liticama golim okom. Ovde se dolazi da vidiš kako se mukotrpno radi, kako se na strminama iznad i okolo sela stvaraju vinogradi, bašte i povrtnjaci na "terasama", kako se u zrnu zarobi sunce i dobije vino, kako se voli svoja zemlja, zemlja i more od koga se živi.
Ovde se dolazi da se bude.
                                                                  Manarola
 
Ah, da! Ovde se dolazi jer su blizu Piza i Portofino...
U jednom je čuveni krivi toranj, u ovom drugom, mondenskom mestu  su zvezde Holivuda, lepota, i raskoš neke malo drugačije vrste. Ali, rekoh na početku da napusti dalje čitanje onaj ko očekuje tu priču... Tako da... o tome drugi put.


                               

уторак, 24. март 2015.

Trešnje

Ne volim prve trešnje.
One sakupljene i vezane koncem u "vezice". One kojih je bilo malo a koštale su puno, bledunjave, prozirne, uvek kupljene da se obradujemo.
                                                         
Nisam im se, nekako, uprkos svemu,  radovala, nisam mislila da toliko vrede, nisu bile sto dukata,  ali mirisale su mi na neku prevaru, podozrevala sam da to nije eksluziva već podvala,  igra roditeljskim osećanjima,  i govorila bih majci da ih ne kupuje, da mi se ne jedu, a ona  ih je ipak kupovala, kao što su to činile i sve druge majke tih dana i svih ovih godina od kada znam za maj i trešnje. I nisam znala da objasnim zašto ih ne volim, ne znam to ni danas, taj osećaj odricanja kada se izvadi novčanica, nismo bili siromašni, pa ipak, osećaj da je drvo svačije, jer nekada su stabla voća bila svuda po dvorištima koja pamtim, i da se trešnje ne vezuju, da se trešnje jedu iz vangle, pune bele vangle na crvene tufne, oko koje svi sedimo i  svi vadimo po punu šaku, trešnje se jedu sa drveta, dok sediš na grani i malo bacaš onima dole, malo u kesu zakačenu o čvor, a malo u usta, trešnja se jede kada sama puca, kada je crvena kao zaboravljeno vino, već gotovo tamna kao noć, ili ona "bela", koja se kao akvarel razliva po krošnji, pa vas u ulici gde ona rodi u svakoj kući godinama služe ćilibarnim slatkom od "belih trešanja". Kažem, mama bi ih kupovala. I donosila nam u vezicama, pa sam ih stavljala na uši kao mindjuše da duže i lepše traju.
 A onda je moja baba posadila trešnju u dvorištu, na dohvat svih ruku. Junsku, onu koja radja kasno, bogato i slatko. I onda smo je jeli onako kako se trešnje jedu. I svi u komšiluku oko nas.
I onda je doslo bombardovanje. I onda se za 7 dana osušila.
Do korena. Crna.
Šta ti je čovek! Mi smo preživeli.
Miljena  Drndar 

петак, 20. март 2015.

Deda me je naučio da hodam po mraku

  




Ima ona legendarna scena kojom počinje film "Sv. Georgije ubija aždahu" kada deda i unuk hodaju kroz noć i razgovaraju:
"- Pričaju ljudi da Pariz tako svetli da narod tamo ne zna kad je dan, kad je noć. Ljudima što tamo žive dodje na isto: da'l podne da'l ponoć.
-A kakav je kod nas mrak!
-Kad živiš u mraku lakše ti je i da umreš. Skoro da ne gubiš ništa. Mrakom zameniš mrak. A mi smo i zaslužili da živimo u mraku.
-Zašto deda?
-Pa zato... Ja ne znam koji narod koji više psuje Sunce od nas. Te sunce žarko, sunce krvavo, sunce kalajisano... A uz sunce, psujemo još i Boga i lebac i majku... Čemu može da se nada narod kome su obične psovke sunce, bog, lebac i majka. Naučio sam te da čitaš, da pišeš da računaš... slaba vajda od toga, to zaboravi. A sada ću da te naučim nešto bez čega se ne može..."
Onda dalje ide film koji možete da pogledate ako već niste. Na samom kraju, dve mlade žene, trudne, same i očajne, (kao svaka treća žena nakon Velikog rata), sa stratišta preuzimaju ubijena tela svojih muževa, stavljaju tela na kola i kreću. Unuk sa početka priče ih vodi, kreću, gasi fenjer i kaže: "Deda me je naučio da hodam po mraku". Jer kako mu je na početku rekao - to je nešto bez čega se ne može. Kod nas ne može. Tu retko sviće.
Stvar je prestiža umeti hodati po mraku, po svetlu može svako.
Nama i kad svane i povremeno osvetli odmah gasimo. Hvala ne treba. Štedimo. Znamo mi i po mraku.
Kada te kod nas deda nauči da hodaš po mraku ti lakše od Tezeja biješ Minotaure i ideš ideš kroz lavirint. Ne treba ti ni klupko...
Kada si to naučio, sva su ti svetla kasnije čist luksuz.
Obučen od strane dede (koga je, razume se, to isto naučio njegov dede) ti se u mraku igraš, učiš, gradiš, slaviš i sahranjuješ. Hodaš, hodaš, hodaš... I živiš, živiš, živiš ... iako oni iz zemalja svetla vrlo često kažu da to nije život. Moguće. Oni ovo ne bi mogli. Nije ih naučio deda.
Neki odu tamo gde svetli i danju i noću zakleti da se više nikada neće vratiti, proklinjući što baš njih zapade rodjenje u takvom šupku. Ipak se vraćaju, makar da objasne koliko je svetlo  tamo bolje, ali paradoksalno svojoj želji da mrak mrze, čuo bi im srce samo da sediš do njih kada sleću na Surčin.Ne bi to ni pod mukama priznali. Da, znam da se aerodrom ne zove tako.
Neki odu da vide kako  to svetlo izgleda. Posle opisuju. Jalov posao, taman kao da gladnom opisuješ kako si jeo sa željom da ga nahraniš.
I tako, svako malo, već vekovima u želji da nam učine i da nas osvetle dolaze razni električari.
Deda je učeći nas da hodamo po mraku objasnio da se svaka svetlost plaća ako nisi pronašao čime da osvetliš sam. Tako da krvavo branimo mrak. Umesto da osvetlimo sami.
Autor:Miljena Minja Drndar