субота, 6. јун 2015.

Antisportista!

Antisportski sam tip. Ne, ne, nisam bila trapavo dete i nisam bežala sa fizičkog. Čak sam se kao paradoks svemu i bavila sportom, skakala sa krova, visila na drveću, pela uz konopac i mogla da napravim sve one špage, preskočim kozliće i ostale torture kojima su u doba jure savesni nastavnici fizičkog formirali naša tela. Kod mene je, medjutim, suštinski izostajao interes za sport, za razliku od moje svesportske familije i okruženja. U takvom odnosu snaga, mogla sam samo da im se pridružim kad već nisam mogla da ih pobedim u vidu gledanja nečeg, bilo čega drugog što bi me zanimalo ako je na programu bila utakmica. Pričam o periodu kada je u kući bio samo jedan televizor, a ja kao maloletna i bez prava glasa, te tako terorisana svim sportovima koji su se ikada prikazivali. Kada više ne bih mogla da izdržim - bojila sam, pisala nekakve beleške, pričala sama sa sobom, čitala, a kad bi dara prešla meru -izlazila u dvorište i vozila bicikl dok kroz prozor kuće dolazi glas komentatora, žagor sa tribina, znak pištaljke i navijanje najbližih mi. Kunem se da i dan danas kada čujem zvuke prenosa utakmice meni prodje jeza. I danas, kada imamo sasvim dovoljno televizora.
Što se nerazumevanja tiče, ako je za utehu, bilo je obostrano, ni oni nisu shvatali odakle detetu ideja da nešto povazdan piše, pa su mi prilikom odlučivanja oko upisa fakulteta pomogli savetom da "naravno, upišem prava, a ako već hoću knjige da pišem - mogu da pišem popodne  kad dodjem s posla."  A sada, kada sam ih napisala - još nekako ne veruju da je to stvarno,  (odakle nama pisac kad smo mi sportska familija! ) te moj tata svaki put kad mu neko na ulici čestita, misli isprva  da mu čestitaju rodjenje poslednjeg unučeta koje ima tri godine, dok se čestitalac ne izjasni da je u pitanju ćerkina knjiga.
Elem, kako to obično biva, zapade me muž sportski tip (na opštu radost familije) a zatim i deca istoga profila, takodje na opštu radost familije. Oni jednostavno vole sport. Vole.  Ne prave pitanje- lopta, reket, plivanje, trčanje, skakanje, pentranje... To je onaj slučaj kada gde god odete nemate problem ako imate loptu  i obrnuto, gde su kuhinjski stolovi pretvoreni u one za stoni tenis, gde karmin u tašni mogu i da nemam ali flaster za kolena moram, gde su dovoljni sami sebi a ako im se pridruži još neko onda je to već tim, gde se ne svadja oko čokolade nego oko poena, gde se non stop peru blatnjave patike, gde na plaži umesto da čitaš knjigu vrebaš kao beloglavi sup, i gde neprekidno slušaš rečenicu: "Mama, ajde i ti!". I ja, šta ću... pridružujem se koliko mi to moje antisportsko biće dopušta. Plivam, trčim, ronim, i tako to...  ali najviše podržavam njih.

A to što pre neki dan napisah da se osećam kao keva Williams? E to je u redu, i sasvim precizno. Sedim, pijuckam i iz publike gledam dete koje igra. S osmehom. To htedoh reći.

уторак, 2. јун 2015.

Petite fleur - Mali cvet

Ovako je to izgledalo... Sumrak bi istrošili za najleše kupanje i nas četvoro smrznute dece, ziftosano crne od dvomesečnog boravka na moru izlazili bismo iz bonace mora koje je već lako grlio mrak. Stojeći da se prosušimo pojeli bi breskve, ako su preostale, uzeli svako svoj peškir preko ramena, i poslednji napustili plažu.
Isli bi tako polumokri ulicom i mimoilazili već doterane ljude izašle u šetnju, strance sa pudlicama obučene u mornarske majice, prolazili kraj hotela Marina i Ribljeg restorana zavirujući ljudima u tanjire, Vladimir je uvek glasno komentarisao ko šta jede, tetka bi ga pozvala po imenu radi opomene, mama bi dodala da nas kući čeka bolje od toga, Milan bi pred Poratom kamaukao za sladoled koji mu obično ne bi kupili "da ne kvari večeru", Dušan je išao uz ujaka (što i danas čini), a ja bi jedva čekala da prodjemo kraj terase na kojoj bi bar dok ne zamaknemo mogla da slušam "Mali cvet"...
Na terasi hotela vidim orkestar i klarinetistu koji svira, i tek napunjene čaše, jer veče je tek počelo, haljine boje vanile i breskve i preplanula ramena žena koji ih nose, štikle koje ustaju da plešu, onaj je trenutak kada sumrak ustaje i odlazi a mrak ljeska površinom vode na kojoj miruju barke, miriše riba, kokosovo ulje sa kože nekoga u prolazu, izvijam vrat preko žardinjere da još jednom vidim kako igraju, zvuk klarineta je sve tiši jer smo mi sve dalje, ne mislim ni o čemu, trenutak potpunog mira, neki zbog tog osećaja putuju na Himalaje (ali ja to tada ne znam), pločnik postaje hladniji i na noge navlačim japanke jer išla sam sve vreme bosa, i onaj peškir još vlažan od mora prebacujem preko ramena iako me ne greje, dok stižemo kući...
https://www.youtube.com/watch?v=QGHgT--OsAA