уторак, 24. март 2015.

Trešnje

Ne volim prve trešnje.
One sakupljene i vezane koncem u "vezice". One kojih je bilo malo a koštale su puno, bledunjave, prozirne, uvek kupljene da se obradujemo.
                                                         
Nisam im se, nekako, uprkos svemu,  radovala, nisam mislila da toliko vrede, nisu bile sto dukata,  ali mirisale su mi na neku prevaru, podozrevala sam da to nije eksluziva već podvala,  igra roditeljskim osećanjima,  i govorila bih majci da ih ne kupuje, da mi se ne jedu, a ona  ih je ipak kupovala, kao što su to činile i sve druge majke tih dana i svih ovih godina od kada znam za maj i trešnje. I nisam znala da objasnim zašto ih ne volim, ne znam to ni danas, taj osećaj odricanja kada se izvadi novčanica, nismo bili siromašni, pa ipak, osećaj da je drvo svačije, jer nekada su stabla voća bila svuda po dvorištima koja pamtim, i da se trešnje ne vezuju, da se trešnje jedu iz vangle, pune bele vangle na crvene tufne, oko koje svi sedimo i  svi vadimo po punu šaku, trešnje se jedu sa drveta, dok sediš na grani i malo bacaš onima dole, malo u kesu zakačenu o čvor, a malo u usta, trešnja se jede kada sama puca, kada je crvena kao zaboravljeno vino, već gotovo tamna kao noć, ili ona "bela", koja se kao akvarel razliva po krošnji, pa vas u ulici gde ona rodi u svakoj kući godinama služe ćilibarnim slatkom od "belih trešanja". Kažem, mama bi ih kupovala. I donosila nam u vezicama, pa sam ih stavljala na uši kao mindjuše da duže i lepše traju.
 A onda je moja baba posadila trešnju u dvorištu, na dohvat svih ruku. Junsku, onu koja radja kasno, bogato i slatko. I onda smo je jeli onako kako se trešnje jedu. I svi u komšiluku oko nas.
I onda je doslo bombardovanje. I onda se za 7 dana osušila.
Do korena. Crna.
Šta ti je čovek! Mi smo preživeli.
Miljena  Drndar 

петак, 20. март 2015.

Deda me je naučio da hodam po mraku

  




Ima ona legendarna scena kojom počinje film "Sv. Georgije ubija aždahu" kada deda i unuk hodaju kroz noć i razgovaraju:
"- Pričaju ljudi da Pariz tako svetli da narod tamo ne zna kad je dan, kad je noć. Ljudima što tamo žive dodje na isto: da'l podne da'l ponoć.
-A kakav je kod nas mrak!
-Kad živiš u mraku lakše ti je i da umreš. Skoro da ne gubiš ništa. Mrakom zameniš mrak. A mi smo i zaslužili da živimo u mraku.
-Zašto deda?
-Pa zato... Ja ne znam koji narod koji više psuje Sunce od nas. Te sunce žarko, sunce krvavo, sunce kalajisano... A uz sunce, psujemo još i Boga i lebac i majku... Čemu može da se nada narod kome su obične psovke sunce, bog, lebac i majka. Naučio sam te da čitaš, da pišeš da računaš... slaba vajda od toga, to zaboravi. A sada ću da te naučim nešto bez čega se ne može..."
Onda dalje ide film koji možete da pogledate ako već niste. Na samom kraju, dve mlade žene, trudne, same i očajne, (kao svaka treća žena nakon Velikog rata), sa stratišta preuzimaju ubijena tela svojih muževa, stavljaju tela na kola i kreću. Unuk sa početka priče ih vodi, kreću, gasi fenjer i kaže: "Deda me je naučio da hodam po mraku". Jer kako mu je na početku rekao - to je nešto bez čega se ne može. Kod nas ne može. Tu retko sviće.
Stvar je prestiža umeti hodati po mraku, po svetlu može svako.
Nama i kad svane i povremeno osvetli odmah gasimo. Hvala ne treba. Štedimo. Znamo mi i po mraku.
Kada te kod nas deda nauči da hodaš po mraku ti lakše od Tezeja biješ Minotaure i ideš ideš kroz lavirint. Ne treba ti ni klupko...
Kada si to naučio, sva su ti svetla kasnije čist luksuz.
Obučen od strane dede (koga je, razume se, to isto naučio njegov dede) ti se u mraku igraš, učiš, gradiš, slaviš i sahranjuješ. Hodaš, hodaš, hodaš... I živiš, živiš, živiš ... iako oni iz zemalja svetla vrlo često kažu da to nije život. Moguće. Oni ovo ne bi mogli. Nije ih naučio deda.
Neki odu tamo gde svetli i danju i noću zakleti da se više nikada neće vratiti, proklinjući što baš njih zapade rodjenje u takvom šupku. Ipak se vraćaju, makar da objasne koliko je svetlo  tamo bolje, ali paradoksalno svojoj želji da mrak mrze, čuo bi im srce samo da sediš do njih kada sleću na Surčin.Ne bi to ni pod mukama priznali. Da, znam da se aerodrom ne zove tako.
Neki odu da vide kako  to svetlo izgleda. Posle opisuju. Jalov posao, taman kao da gladnom opisuješ kako si jeo sa željom da ga nahraniš.
I tako, svako malo, već vekovima u želji da nam učine i da nas osvetle dolaze razni električari.
Deda je učeći nas da hodamo po mraku objasnio da se svaka svetlost plaća ako nisi pronašao čime da osvetliš sam. Tako da krvavo branimo mrak. Umesto da osvetlimo sami.
Autor:Miljena Minja Drndar