недеља, 29. мај 2016.

Tako sam naučila

Stigla sam u zoru tog zrelog letnjeg dana, iz bunkera autobusa uzela duguljastu sportsku torbu punu peska i soli polepljenih po stvarima što se vraćaju s mora pogužvane i nehajne, preskakala sam barice tek polivenih, svežih ulica što mirišu na ugaslu prašinu, na pijaci su tek retki prodavci otkrivali tezge, u parku samo mlada žena, sedi na klupi s bebom u kolicima, iz pekare miris hleba kao iskon, i na nebu oranž pruge u dnu moje ulice.
Nama nije trebao pas čuvar, mi smo oduvek imali, a i dan danas imamo, kapiju koja škripi i daje znak da neko ulazi, vrata terase su otvorena i mama izlazi sa osmehom, jer ona ima osmeh i u pola šest ujutru, grli me i pita kako je bilo, sad ću ja da nam skuvam kafu, kaže, pa sve po redu da čujem,  a celo dvorište i kuća mirišu na vrele kajsije što u teglama u rerni šapuću dok uhvate koricu.  Jednu ipak vadi, i iz nje mi sipa u činijicu da probam, ja polako skidam zubima sa kašičice jer je vrelo, priča, priča, priča mi nešto iz kuhinje dok pristavlja kafu, a ja jedem džem i polako mi kreću suze, suze za koje ona ne može ni da pretpostavi odakle dolaze jer su iznenadne i teške, došle iz spoznaje da će ovo jednom proći, i majka i miris njenog jutra i te kafe i vrelih kajsija što ne mirišu na voće nego brigu i ljubav, da ću ovo izgubiti jednom u nepovrat, da je ovo trenutak tako lep da boli, i neobjašnjiv do apsurda i posle teškog priznanja odakle suze ona kaže sasvim sigurno, nehajno i kao aposutnu istinu: ne birini, sine, mama će dugo da živi. Nije postojalo ništa bolje što bi mi tada rekla.
I onda, u jedan sumrak, pod prozorom dečije sobe, dok su niz obraze moga dečaka jurile suze bez povoda, i kada teško utvrdih njihovo poreklo, izgovorila sam isto to: ne brini, sine, mama će dugo da živi. Možda je trebalo da naučim da ne dajem obećanja koja ne zavise od mene i pametnije da sam objasnila  prirodnost smrti, ali ja isto tako samouvereno rekoh laž od koje sam i ja živela. I nadam se da ništa bolje nisam mogla. Tako sam naučila.