недеља, 3. јул 2016.

Savršen dan


Vraćam se iz škole, rani je oktobar, iz užarenog bubnja kestenje miriše, dajem za to ponetu i sačuvanu paru, sipam vrelo kestenje u džep školske uniforme koja će od njega biti crna ali ko mari, uzimam jedan i počinjem da žvaćem hrskavi plod jeseni... Nedelja je, na tv -u ide Dnevnik, ja čekam Otpisane, mama mi češlja mokru kosu... Deveti februar samo što nije istekao, tata napolju grli doktora, meni kažu dobila si brata, ne moraš sutra u školu... London, Covent Garden, uzimam Danila za ruku da kupimo sapune sa lavandom, limunom i laticama ljubičica, okrećem se i vidim ćerku i muža kako sede na trotoaru, smeju se, pričaju dok slušaju ulične svirače... Novembarsko veče, završavam roman, svi u kući spavaju, žao mi da bilo koga probudim a pobudila bih od sreće, uzimam flašu i nazdravljam sama sebi i knjizi... Januarska noć, neko me prati kući, nas prati čopor pasa, on me nosi jer se plašim... Jutro, leto, nikog nema osim mene i moje babe, ali to je kao da sam sa svojom senkom, ona mi sipa hladnu vodu a slatko je već na stolu, na vruć hleb maže mi džem... Profesorka srpskog u srednjoj školi, Caca, kaže jedan pismeni morala sam da ocenim sa deset, dobila je Miljena Nikolić, ko je to, ja ustajem...  Leutasch, Alpi, posle dugog pešačenja kanjonom izranja planinska kuća, prava tirolska krčma, sunce greje tako da sedamo za sto napolju, konobarica pita šta ćemo, za ostale ne znam ali ja ću sve... Na stolu je ogromna vangla na tufne, u njoj trešnje iz našeg dvorišta, ja sedim kod dede u krilu i hranim ga trešnjama....Ručak sa pogledom na Dunav...  Prvi put vidim jedan grad i odmah znam da će, jednom, biti zbog nečega poseban...  Brat i ja bojimo, on levu ja desnu stranu bojarice, a onda se ocenjujemo, on meni pet, ja njemu pet.... Tetka kaže bratu reci joj sa promocije hitno da dodje kod mene da mi sve ispriča, punjene paprike se krčkaju taman dok stigne, a on mi to dovikuje smejući se dok potpisujem knjige... Kristal, duga haljina, paluba, Bočeli, i svetla luke koju napuštamo dok isplovljavamo... Skuvam puding, brat svira gitaru, a ja i tata pevamo...  Vraćamo se sa fakulteta, brat i ja, oboje dali uslov za treću godinu, sviramo kao da je svadba kada ulazimo u ulicu,  roditelji okupljaju prijatelje na roštilj da časte, dimi se iz dvorišta kao iz indijanskog logora... Pred spavanje sestra i ja, sa prstima se igramo nekakvu izmišljenu igru gde kad pukne neki prst voli te onaj koga si na tom prstu zamislila, njoj pucaju svi prsti, meni samo kažiprsti i ona to zna pa stalno gadja njih... Budim se prvi put u Crnoj Gori kad prelazim most na ulazu u kanjon, pitam se da li je ovo moglo da postoji sve ove godine bez mene... Voz koji vozi od Barselone do Zabadela dok Dunja spava na mom ramenu... Kolači pod borovima Gradske kafane u doba kada su svi na plaži... Dunja i Danilo zaspali zagrljeni... Blagoslov nepoznate žene na ulici Granade... Orah i ja na njemu, dete hoćeš li jednom da sidješ dole, polomićeš se? neću!... Zagrljaj dečaka koji me prvi put vidi, i koji ne voli da se grli... Stižemo sa puta a tata stalno pita koliko imamo još, stavlja večeru da bude vruća i izlazi da nas dočeka... Svi gosti sede za slavskim stolom... I oni kojih nema u mislima.
Savršeni trenutci života mog.