уторак, 27. септембар 2016.

Jesenja sonata


Ovde jesen miriše na nove kolekcije džempera i kožu jakni u blistavim izlozima, sa pijace se nose buketi jesenjih ruža, a tezge su ukrašene bundevama svih oblika i nijansi oranž i zelenih boja.
Opada prvo kestenje, glatko i sjajno. To su oni dani kada šetam parkom i kupim ih po džepovima. Skupljam lešnike popadale svuda unaokolo, veverice dolaze i uzimaju sa gomilice koju im napravim. To su moje drugarice od trenutka kada sam pre petnaestak godina stigla, iznela Plazma tortu na terasu, pa ih zatekla kako se služe. Do tada sam verovala da žive samo u šumama i bajkama. Sunce se samo blago izliva po rukavcima sve hladnijih ulica, koje se pune nakon letnje opustelosti....
Trg se sprema za praznik starih zanata, po pločnicima će posuti slamu i napraviti virtuelni devetnaesti vek, dvorišta sa guskama i patkama, kovačnice, šnajderske radnje, i borbu vitezova. U pekari sa furunom na ulici izlaziće domaći mirisni hlebovi i stara jela, dok će decu vrteti ringišpil na ručni pogon. Sokolari će dopuštati slikanje sa svojim dresiranim predatorima, ukrašenim zvončićima i kapama sa resama.  Na bilboridima se smeše lica gostujućih pevača, predstava i koncerata. Đaci se raduju raspustu ostalom iz tradicije kada su ga deca u školama dobijala da bi pomogla porodičnom vađenju krompira.  Zvona katedrale zvuče kao nostalgija.
I da, isto je to kestenje kao i ono koje sam nekada skupljala kod kuće. I isti su džepovi. Samo ne miriše  bubnjara u kojoj su ih  Naser  i njegov otac pekli i moje su ruke veće od onih kada ih iz škole stavim u džep uniforme i zaprljam je zauvek. Jeseni su kod kuće mirisale na dim iz našeg, pa iz tetka Nadinog, pa iz Zaginog dvorišta i zvonile su smehom okupljanja. Esencija, sirće, oprane tegle.Tihi suton gde Dunav miruje. Samonikli orasi koje  ljudi skupljaju po Čačalici. Nenametljiva svečanost zadušnica. Pita s jabukama posuta prah šećerom u nedeljno oktobarsko popodne. Drva koja su kod nekog pristigla. Slatko od dunja. Naježena koža jer sam krenula lako obučena a sumrak je postao hladan. Prva košava i prašina u oči. Jesen miriše na slavske sveće i Rozen tortu. Na štamparsku boju. Na moju prvu knjigu. Na odlaske bez povratka.  Jesen je jesen, svuda zvuči kao nostalgija. Nostalgija za samim sobom.
Miljena Minja Drndar




Нема коментара:

Постави коментар