недеља, 19. јун 2016.

Kako znam da sam u Srbiji...

Kada uz nepoznatu kapiju parkiram i vidim bez geometrijskog reda, sasvim svojevoljno rasute lale, narcise i zumbule,  i pitam ženu u dvorištu da mi nabere od svega toga po cvet, dva, a ona iako me prvi put vidi, kaže: "Može sine", i odbije novac koji sam već izvadila, a onda ja udjem u prodavnicu prekoputa, da joj bar kupim kafu i sok da se kao revanširam, a tamo me prodavačica pita da li znam Miloševiće iz Minhena, jer je decu još jutros  detektovala kao nepoznatu i propitala ko su i šire locirala odakle su,  kada sam ih SAME poslala po hleb i mleko (što je još jedan očigledan dokaz više da smo u Srbiji), a ja kažem da nismo iz Minhena i ostavim joj da pitanje odakle smo sutra postavi deci i upotpuni sliku,  i odnesem, dakle, tu kafu i sok "majki" što mi je dala cveće, a ona kaže: "Pa izvol'te na kafu".
Kada kod automehaničara prvo pitanje nije šta nije u redu sa autom, nego konstatacija: "Bili ste na moru?", na šta ja klimnem glavom, i dobijem pojašnjenje da je moj boravak na moru detektovan  "jer sam lepo pocrnela", a onda razgovor ne teče kao da smo u radionici ispred kanala, nego u turističkoj agenciji, gde sam bila, gde sam tačno bila, gde sam tamo gde sam tačno bila odsela, gde sam tamo gde sam tačno bila i gde sam odsela PROŠLA po svim parametrima, počevši od smeštaja po vrsti, hrane po obrocima, društvenog života, toplote i bistrine vode, plaže, peska, šljunka, parkinga, cena, meduza, kafana, dana, flore i  faune kao i puta do tamo i nazad sa zadržavanjima na granici... dok problem na autu zbog koga sam došla površno prelazimo kao periferan, i lako rešiv, te se kao takav predaje majstoru niže kategorije, a ja onda slušam turistička iskustva iz mladosti glavnog majstora dok se problem oko vode i brisača ne reši, a koliko je problem zaista bio zanemarljiv shvatam kada mi na pitanje koliko sam dužna - kažu: " Trista dinara, i pivo majstoru".

Kada mi u četiri sata po ponoći na vrata pozvoni lopov a ja prvo pozovem komšiju, pa tek onda policiju, i draga komšinica koju vidjam tri puta godišnje kaže: "Mi smo svi tu, ništa ne brinite". A policija kaže: "Je'l otišao? E,  onda ne brinite."
Znam, znam da sam u Srbiji kada vidim da deca medjusobno dele bombone, i igraju fudbal na ulici.
Kada pozovem druga ginekologa da mi kaže šta da radim sa ranama na dečjim razbijenim kolenima.
I onda kada u sred popodnevnog mira odnegde počne da dopire Mile Kitić u žaru pojačan.
Kada mi se čini da prisustvujem celom rodjenadanu komšije sa sprata lično. Onda kada pijaca liči na pijacu a ne apoteku, i kada sam zbog te okolnosti srećna i nervira me u isti mah. To je onaj slučaj kada na svakom koraku može da se ugazi u paradajz ili nepočišćenu baru od ribe ali posle prvobitnog štrecanja preskočim, pa mi nešto i milo, ne znam tačno šta...  U Srbiji sam tačno onda kada Dunav miriše na Dunav, i raširi se kako mu dolikuje, jer Dunav u Beču ne miriše na sebe, a negde kod Pasaua liči na svog mladjeg brata.
Onda kada u zoru svi poskaču iz kreveta da se zagrlimo jer smo stigli. U Srbiji sam kada prodju svi problemi jer sam zagrlila svoga oca.


MIljena Minja Drndar  

Нема коментара:

Постави коментар