петак, 17. јул 2015.

Provincijsko leto

Volim leto u provinciji. Tu jutra još uvek počinju sporo, i slavuji se mogu čuti, ako kafu pijem oko šest, iz krošnji neposečenog drveća. I dan se tegli kao žvaka u rukama deteta koje niko ne opominje. Komšije odlaze po hleb dok ne upeče zvezda, a pijace mirišu na dozrelo voće i prašinu. Od podne samo retki prelaze opustele ulice. Čuje se zveket tanjira, kroz otvorene prozore, dok se u šerpama baškare tikvice sa kiselim mlekom. Leto u provinciji još brižljivo gaji popodnevni dremež u kome staje vreme a nakon koga se kuva kafa koja se lagano pije i srpema kolač s kajsijama, a lubenica seče na baštenskom stolu. I priča se o svemu, i svakome i svačemu. U predvečerje se dugim crevom zaliva cveće u baštama a na kraju polije beton da se rashladi. Dan se oteo noći i najduže traje. Zalasci su crveni i primećuju ih čak i oni koji nikada ništa ne primete. Kada padne veče - šareni se grad od dece i haljina.
Iz škrinje dalekih leta detinjstva pamtim samo trenutke lepote. Kao da leto nije bilo predvidjeno za ništa drugo sem nje, kao vakum spokoja i mira. Jun me uvek seli u senovitu sobu nad čijim su se prozorom spuštale grane trešnje, gde bih se dugo razbudjivala gledajući senke sunca i lišća što igraju titravo po vratima i zidu, kao kakav bioskop, kao kaleidoskop što okreće misli deteta, dok bi mirisala tišina uglavljena u prekrivač i jastuk . Ležala bih tako dok dok ne bih čula glasove komšinica pristiglih da sa babom, u hladu i miru, popiju kafu uz slatko od belih trešanja sa hladnom vodom, kada bih im se ekspresno pridružila, naravno, sa belom kafom. Digla bih noge na stolicu i slušala šta pričaju, kao kakve filozofe života, te jednostavne priče, i tek daleko kasnije spoznajući suštinu te nepodnošljive lakoće postojanja i opstajanja koje su živele. To su jutra isčezla sa stablima posečenim da ustupe mesto novim loše gradjenim stanovima, jutra iščezla sa plitkim širokim šerpama za slatko i komšinicama koje svako dete može da nazove babom a ne samo njihovo unuče.
Moja istarska, morska leta trajala su dugo... Dva meseca plavljenja u akvamarinu, odjeci koraka po čistim pločnicima, ogromne kugle sladoleda, italijanske sandale, borovina, čempresi, palme, društvo dece raznih akcenata i jezika, muzika skinuta sa top lista, novi ukusi, novi mirisi, pecanje na strunu, sloboda, restorani, žene sa šeširima i muškarci koji puše muštikle, obučene pudlice i šareni balon u kome nadlećemo sopstveni svet.
Kada bi se u avgustu vratila kući, u mir i zaostalost moje provincije, preplanula, porasla i uvek malo drugačija dočekale bi me moje prašnjave ulice i moje dvorište oslikano bojama potpune zrelosti. Kuća osunčana i topla mirisala bi na džemove iznikle po policama, šimšir je bio gušći, kruška savijena od ploda, orah kome zelena ljuska počinje polako da puca, spremna mirisna posteljina, knedle sa šljivama na stolu, kreket žaba za koje ne znam gde su ali ih svako veče čujemo i bakin zeleno -žuti ligeštul već odomaćen i nesvestan da će se koliko za par nedelja preseliti na tavan. Dočekao bi me deda sa mirisom sigurnosti, i dugom pričom.
Dočekale bi me žene iz naše  ulice, bez šešira,  koje mi se obraćaju sa "sine". Vratila bih se ubrzo malim kuglama vodenog sladoleda i žutoj limunadi bez limuna, hodu po kaldrmi i rupama, grickala suncokret (kupljen kod Nasera na uglu) sa drugaricama dok letnji dan teče i teče, dok mu se ne približi prvi oštri sumrak koji najavljuje septembar, onaj vetrić koji nas natera da ipak ogrnemo džemperić i jasno znamo - letu je kraj.

Нема коментара:

Постави коментар