уторак, 2. јун 2015.

Petite fleur - Mali cvet

Ovako je to izgledalo... Sumrak bi istrošili za najleše kupanje i nas četvoro smrznute dece, ziftosano crne od dvomesečnog boravka na moru izlazili bismo iz bonace mora koje je već lako grlio mrak. Stojeći da se prosušimo pojeli bi breskve, ako su preostale, uzeli svako svoj peškir preko ramena, i poslednji napustili plažu.
Isli bi tako polumokri ulicom i mimoilazili već doterane ljude izašle u šetnju, strance sa pudlicama obučene u mornarske majice, prolazili kraj hotela Marina i Ribljeg restorana zavirujući ljudima u tanjire, Vladimir je uvek glasno komentarisao ko šta jede, tetka bi ga pozvala po imenu radi opomene, mama bi dodala da nas kući čeka bolje od toga, Milan bi pred Poratom kamaukao za sladoled koji mu obično ne bi kupili "da ne kvari večeru", Dušan je išao uz ujaka (što i danas čini), a ja bi jedva čekala da prodjemo kraj terase na kojoj bi bar dok ne zamaknemo mogla da slušam "Mali cvet"...
Na terasi hotela vidim orkestar i klarinetistu koji svira, i tek napunjene čaše, jer veče je tek počelo, haljine boje vanile i breskve i preplanula ramena žena koji ih nose, štikle koje ustaju da plešu, onaj je trenutak kada sumrak ustaje i odlazi a mrak ljeska površinom vode na kojoj miruju barke, miriše riba, kokosovo ulje sa kože nekoga u prolazu, izvijam vrat preko žardinjere da još jednom vidim kako igraju, zvuk klarineta je sve tiši jer smo mi sve dalje, ne mislim ni o čemu, trenutak potpunog mira, neki zbog tog osećaja putuju na Himalaje (ali ja to tada ne znam), pločnik postaje hladniji i na noge navlačim japanke jer išla sam sve vreme bosa, i onaj peškir još vlažan od mora prebacujem preko ramena iako me ne greje, dok stižemo kući...
https://www.youtube.com/watch?v=QGHgT--OsAA

Нема коментара:

Постави коментар